Marketing
nastavak
S obzirom da se bliži dan izlaska albuma, a već se prva pjesma "Kundera" može čuti i na nekim radio stanicama, čini mi se pravi čas da vam kažem još par stvari.
Kao prvo, "Kundera" (ep) je svojevrsni uvod u sljedeći album koji bi trebao izaći do kraja godine. Veći dio materijala čeka jesen, iz nekoliko razloga, a možda je najveći taj što bismo ga željeli popratiti dokumentarno/eksperimantalnim filmom koji smo snimili.
Znači, ove godine se družimo još jednom :).
Ali, vratimo se na "Kunderu" (ep). Veliki dio tekstova je ovaj puta nastao samo kao skraćena verzija neke priče ili, kao u slučaju pjesme "Kundera", kao dio neke igre. Razmišljao sam o mogućnosti odluke gdje bi mogao, svaki atom koji mene čini upravo ovakvim kakav jesam, nastaviti svoje postojanje nakon moje smrti. Par dana sam radio na popisu, uključio sam i ostale članove svoje obitelji pa su i oni počeli stvarati liste putovanja svojih atoma. Uglavnom, malo po malo, stvorili smo svojevrsnu igru. Igru koja zapravo postaje neka vrsta oporuke. Sigurno je da će svaki naš atom i nakon našeg postojanja nastaviti svoje putovanje kroz razne oblike, od prašine pa do nečije moždane stanice, pa zašto mi ne bismo još za života samom svojom željom već utjecali na to?
U vrijeme dok smo doma mozgali i smišljali sve zamršenije i luđe nove uloge naših atoma, završavao sam čitati "Besmrtnost", Milana Kundere. Nakon takve knjige, čovjek mora zastati i zapitati se kako dalje... I što je još gore, zašto dalje? Naravno, mislim na pisanje, a ne život. (Makar je to kod nekih nerazdvojivo.) Kundera je napisao sve što treba napisati. Ne ostavlja prostora iza sebe. Nakon zatvaranja njegove knjige ostaje samo vakuum. Unutar korica je čitav svemir. Naravno da sam poželio biti dijelom te njegove sile. Nažalost, takav pisac, a takvih ima puno :), izazove kod mene stanje gdje se pitam što ja uopće radim u životu? Osjećam se kako nisam sposoban biti ni štitonoša takvim veličinama kod kojih riječi cure i upisuju se kao da su dijelovi jedine moguće spajalice ili šifre, a svi mi ostali samo nabadamo slova u mraku. Takvo stanje obično potraje par dana, a onda dođe faza gdje sam sretan što mogu težiti nečem tako velikom i dalekom i što mi je to zapravo nemoguće dosegnuti za ovoga života.
Dakle, postoji oporuka, postoji priča nabrajalica i postoje majstori koji svojom tintom zapisuju šifre vremena i prostora. Pjesma "Kundera" je samo soundtrack toga.
I sljedeća pjesma "Fasum aga" ima sličnu sudbinu. Isto je prvo nastala priča, (koju sam čak htio i oslikati) o čovjeku koji zna što se događa i što će se dogoditi i to više ne može podnijeti pa zamoli ljude i prijatelje da mu naprave dimnjak do neba pa ga spuste u njega. Ostatak svog života provodi unutar te tamne zidane cijevi i jedino što vidi je krug neba visoko gore, iznad sebe. U priči sam opisao njegova razmišljanja i ostatak njegovog života u dimnjaku. Pjesma je na neki način isto soundtrack te priče. Naravno, ako priča jedog dana bude objavljena, veza će biti jasnija, ali i ako to ne bude tako, pjesma ima svoj vlastiti život, sama za sebe.
Znači, za razliku od prijašnjih tekstova, sada gotovo svi tekstovi imaju svoje druge oblike i prirodan su nastavak ranije nastalih stvari. Neki kao nastavak priče, kao neki potreban opis ranije nastale slike, a neki (pjesma "Dajem vuka") kao podrška iskrenoj istospolnoj ljubavi mojih prijatelja... Sve to, većini slušatelja i publike uopće nije bitno, kao ni činjenica da je album sviran uživo, da smo svi svirali istovremeno, gledali i "vukli" jedan drugoga, da su slike za omot nastale nakon što je snijeg došao niotkuda i zatekao nas i prirodu potpuno nespremne, da smo bili u predivnoj izolaciji, da smo ozvučili kuću, njene drvene stepenice i grede i još stotinu takvih stvari i događaja...
Pitali su me neki poznanici: "Ok, ali hoće li se zbog svega toga što si nam rekao, prodati barem pet cd-a više?"
Odgovorio sam: "Mislim da ne."
"Onda sve to što si nam ispričao uopće nije bitno."
I vjerojatno imaju pravo :).
Urban
Post je objavljen 14.05.2012. u 11:30 sati.