Mrak se spustio odavno. Vjetar savija grane stabala koje pjevaju svoju tužnu noćnu pjesmu. Čovjeka je strah izaći vani, boji se da će ga progutati ono nešto mračno, crno i hladno što nitko ne voli, pogotovo u ovo gluho doba noći kada mu se čini od visokog stabla da je div. Najljepše je tada stajati kraj prozora, zatvoriti oči pa slušati... Zvuk vjetra u krošnjama stapa se sa zvukom prolazećih automobila i tada nastane ona melodija koju tako rado slušam u samoći razmišljajući o tebi, moja jedina ljubavi, koji mi se činiš sasvim blizu, a kasnije jako daleko, nedostižno... Večeras se taj osjećaj ponavlja beskonačno... Hoće li ikada doći konačnost? Mogu li se nadati tebi koji si daleko, vrlo daleko? Ponekad si tu, a onda te nema dugo, dugo... Vjetar više ne pjeva, on sada jauče kao da izgovara tvoje ime. Čuj ga, poslušaj taj jauk! To je jauk mog srca u ovoj noći punoj tame kada prijeteći crni div zastrašuje moje misli, mračne od ove noći, svijetle od ljubavi za tebe.
(stara pjesma)
Post je objavljen 12.04.2012. u 12:52 sati.