Posle svega što sam prošla...Pitam se ponekada da li stvarno postoji srodna duša...?Ili je to samo bajka za naivne i romantične...?!Postoji u prijateljstvu...To znam...A u ljubavi?Postoji li?Postoji li taj neko ko nam u srce unosi mir,spokoj a u isto vrijeme dok ga gledamo milion leptirića nam se igra po stomaku...Postoji li ta izgubljena polovina naše duše,koju cijeli život tražimo...Pored koje osjećamo mir,spokoj..Pored koje se osjećamo živim?osobe poput mene obično kada vide da im je borba za nekog uzaludna,"isjeku"taj dijelić srca koji boli..Isplaču se i krenu dalje...Žive u sjenci,pored voljene osobe,vole pružaju ljubav,pažnju,potporu...I čekaju..Da drugi shvati njihove kvalitete,ljubav za ljubav uzvrati...Često se to ne desi..Često sve te tudje greške,koje smo skupljali kao vjeverice,pod tepihom lično nas udare u lice...Strahovito...Poput malja...
I ne ne plašim se ja ljubavi...A ni mnogi drugi ..Vjerujem u to...Koja kida..Ne plašim se vezanosti za nečiji miris...Osmjeh...Dodir ..Glas...
Mene je strah jedino ljudi...Onih nezahvalnih...Onih koji tudjim emocijama hrane uništen ego.....Plašim se da neću voljeti jako,snažno...Kao prošli put.....
Plašim se da neću prepoznati moju srodnu dušu...Da ću je zbog straha od loših ljudi svojim kukavičlukom povrijediti i izgubiti...
I zato...Tek da ponekada zaplačem i otopim led sa mog otvrdnulog srca....Čuvam kao najveće blago..Daleko od pogleda drugih....Sve uspjehe i poraze u malenoj kutijici mog slomljenog srca...Sve ono što sam činila...A nije mi bilo uzvraćeno...Mirise...Dodire ..Poglede...Zvuk osmjeha...Tek ponekada dama Samoća mi zajedno sa svojom prijateljicom Noći...Predloži da otvorim kutijicu...Izvadim sjećanja...Pomilujem ih...
A ona me po kozna koji put za srce ugrizu....I za trepavice zaljepe po neku suzu...Tek eto da ne zaboravim voliti....Da ne zaboravim čovjek bit
Post je objavljen 30.03.2012. u 22:00 sati.