Marketing
141 day to go...
Možda je pogrešno misliti da će nam se dobra djela vratiti.
Ili da dobri ljudi na kraju budu nagrađeni..
Možda nije tako.
Ne kažem da sam dobra, ali naravno sada će ispasti kao da kažem upravo to.
Eto, recimo ovako.
Cijelo sam jutro provela brinući se za bolesnu osobu. Nije to dobro djelo. To je nešto što se jednostavno potpuno prirodno razumije i tako treba shvatiti. Često se takvo što smatra dobrim djelom a ne potpuno prirodnom okolnošću upravo stoga što živimo u svijetu okrenutom naopako.
Imala sam zapravo hrpu drugog posla kojeg naravno nisam obavila, jer sam se kao što rekoh brinula za tu osobu. I to bi trebalo biti posve razumljivo i normalno i uopće si to nebih trebala pripisivati kao nekakvo dobro djelo. ALI, eto što sam vam je čovjek.
Ipak se nada da će mu se to što čini (ako je to što čini dobro) negdje vratiti.
Recimo, poslat će mi poruku,javit će mi se, jer sam ja bila tako dobra.
Ili recimo, doći će i voljet će me, jer sam ja bila dobra.
To vam kažem najiskrenije moguće.
Recimo da je ovo bila scena 1.
U autobusu nisam mogla prestati promatrati jednu djevojku i razmišljati o njoj.
Ta djevojka zapravo nije ružna, ali ima vrlo upečatljiv (recimo to tako) nos. Zapravo, ima ružan nos.
I tako sam ja pokušavala u mašti rekonstruirati cijeli njen život. (divna ideja, kao što možete zamisliti)
Naravno, u procesu rekonstrukcije tuđeg života kad-tad dođete do pitanja je li osoba udata/oženjena ili ima li curu/dečka. U ovom slučaju djevojka nije udana (premlada je i nema prsten) a ja sam pomislila kako zacijelo nema ni dečka jer....nos, znate. A ja sam sklona mišljenju da dečki ne vole ništa što nije jako lijepo. (Tako eto objašnjavam i zašto ne vole mene). U toku godina na žalost nisam naučila ptihvatiti sebe. Naučila sam samo mahnito tražiti sve moguće "greške" na sebi i u sebi kao da bi mi one mogle dati odgovor na pitanje "zašto me nitko ne voli?". I onda se zaprepastim kada vidim da zbilja nije sve u izgledu.
Ima dečka.
I to da samo znate kakvog...Vrlo zgodnog.
Imala je prtljagu, nazvala ga je. Pitao je treba li doći (to sam zaključila iz njenih odgovora). Rekla je da ne treba. A on je ipak došao i poljubio ju.
Ja sam istinski sretna osoba, da znate da jesam.
A u tom trenutku sam istinski htjela samo sjesti i plakati.
Inače, smatraju me "dobrom". Reći ću vam nešto.
Znam da djevojke poput mene nisu one u koje se na kraju zaljubi princ. Ja sam onu za koju princ odluči da mu je tek draga prijateljica, netko koga je lijepo imati uza sebe. Na koju se može osloniti kada zatreba.
Tko su one koje na kraju imaju divne dečke? Upravo one koje su "igračice". Mada to ne mora uvijek biti tako.
I sada vam mogu priznati da sam pomalo žalosna (a to je silno ružna stvar jer osoba koja ima toliko dobroga u životu ne bi si nikada smjela dopustiti tugu). I samo mi još treba to da se moja cimerica i njen dečko večeras prepuste strastima.
A Njemu...Njemu sam draga prijateljica.
Pa onda, živjele prijateljice!
Post je objavljen 05.03.2012. u 22:02 sati.