Mirise najteže zaboravljam.
Nisam osobito spretna s parfemima. Ne volim kad mi se miješa s mirisom gela za tuširanje ili mlijeka za tijelo. Kad ga ipak nosim, uglavnom je to Tresor In Love ili CK IN2U. A danas sam, prvi put, dobila želju da se baš potrudim i nađem neki "svoj". Voljela bih neki s kojim bih se osjećala prozračno i poletno, a opet i snažno i nepobjedivo. I ženstveno. S kojim bih se osjećala dovoljno samopouzdano za uske traperice, a koji bih mogla nositi i u kazalište. S kojim bih mogla slušati i MGMT i The Rolling Stones i Edith Piaf. I Haustor.
S kojim bih se osjećala kao da imam glavnu ulogu... Koja god mi pomisao proletjela kroz glavu na tu rečenicu.
Mirise najteže zaboravljam. I najviše me impresioniraju. Pokošena trava. Stare knjige. Formalin. Kava. Muški miris. Cimet. Oprana, izvješena posteljina. Miris napetosti koji možda i nije miris, ali ne osjećam druge dok je prisutan u svojoj (ne)biti. Jabučna pita. Etanol. Palačinke. Ozon.
Nijedan koji već nije primjećen. Nijedan neobičan.
* * *
What if?
Post je objavljen 23.02.2012. u 23:30 sati.