Svi su veliki pjesnici, pisci, imali svoje utočište. Bila je to arkadija. Najčešće zamišljana kao mjesto u prirodi koje je vrlo idilično. Potoci žubore, ptičice cvrkuću, vile plešu... Sve je zeleno, čisto i savršeno. Moja arkadija je malo drugačija. Izgleda kao ovaj blog, kao bilježnica, kao prazna poruka u mobitelu koja čeka da bude ispisana. Moje utočište od svijeta, ljudi, zloće. Najbolje je to što može ići sa mnom bilo gdje. Ne moram čekati da dođem tamo. Samo trebam uzeti olovku u ruke i početi raditi nešto za što me nitko ne osuđuje. Pišem i nije me briga - niti ičije mišljenje niti kritike. Dok je meni lijepo sve je u redu. Dok mi nitko ne pokušava oduzeti ono gdje bježim od svega. Moja arkadija će me uvijek čekati. Spremno i strpljivo.
Neki svojom arkadijom smatraju zagrljaj voljene osobe, svoju sobu ili mjesto gdje je ugodno i sigurno. Svatko treba imati svoju arkadiju. Vjerujte mi, pomaže. :)
Post je objavljen 14.02.2012. u 17:23 sati.