Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/b3

Marketing

MANIFEST

Ovaj tekst je napisan kao klasični, staromodni pamflet. U njemu se ne daje mjesta sumnji jer je sve jasno. Ništa se ne propituje, nego se tvrdi; ništa se ne analizira, nego se predočuje. Ovaj tekst u neku ruku predstavlja iskaz jednoumlja, ali takvog jednoumlja koje je izraz osobne sigurnosti u ono što se tvrdi. Ne jednoumlja koje zabranjuje i proganja ostale istine snagom autoriteta, nego onog koje smatra da svaka istina različita od ove jednostavno nema uporište u realnosti i sama od sebe će se raspasti ako je se samo malo bolje pogleda.

Ovaj tekst je manifest, programska dogma koja treba služiti kao izvorište, orijentir i polazna točka daljnjeg djelovanja u svijetu kojim vladaju moralni relativizam, subjektivnost i ideološki kaos.

Dogma koja će ovdje biti iznesena, objašnjena i promicana, kaže, kratko i jasno:

Obrazovanje je najvažnija stvar na svijetu.

Vjerojatno će mnogi ovo shvatiti ko metaforu, kao vrstu izjave "da, ali..." koja u jednim uvjetima funkcionira, a u drugima ne. Neki će odmah uvrijeđeno poskočiti na činjenicu da jedan nastavnik može ustvrditi ovako nešto jer "svatko za svoju profesiju može reći da je najvažnija". Na ove posljednje ne treba trošiti riječi (u jednoj diskusiji netko je čak ustvrdio da je i "vožnja tramvaja odgovoran posao jer vozač, ako je neodgovoran, može pobiti puno ljudi"). Za one prve, koji ovo prihvaćaju, ali samo djelomično, uvjetno, preneseno, ne doslovno, treba pojasniti: zaista, doslovno, bez ikakvih ograda, aproksimacija, generalizacija, postavljanja uvjeta, banalno ovako kako je napisano, bez imalo primisli da je ovdje riječ o lirskom tekstu koji se koristi parabolama, hiperbolama i ostalim krivuljama: obrazovanje je zaista najvažnija stvar na svijetu. Da ne bi bilo sumnje, pod "najvažnija" se misli da ne postoji ništa vezano uz ljudsku civilizaciju, nijedna djelatnost, područje rada, aktivnost ili posao koji bi bili važniji od obrazovanja.

Naravno, apsolutno je točno da obrazovanje nije jedino što je važno. Postoje mnoga druga područja ljudske aktivnosti bez kojih neke čovjekove pozitivne osobine ne bi bile toliko istaknute. Moramo jesti da bismo živjeli. Moramo se liječiti ako smo bolesni. Moramo se kretati kako bismo ostali zdravi. Moramo se zabavljati kako bismo ostali pozitivni i psihički prisebni.

Međutim, od svih ovih - i mnogih drugih - organiziranih ljudskih društvenih aktivnosti, zanemarivanje obrazovanja dugoročno bi izazvalo najpogubnije posljedice za čovjeka kao pojedinca, za društvo, kao i za čovječanstvo u cjelini.

I zbog toga je obrazovanje najvažnije od svih.

Neki se, naravno, neće složiti, pa objasnimo.

Važnost za društvo

Prvi konkurenti za mjesto najvažnije ljudske djelatnosti svakako su proizvodnja hrane i medicina. Zapravo, logično. Proizvodnja hrane je ključna za fizičko preživljavanje čovječanstva: ako ne jedemo, umrijet ćemo. Ne može biti jednostavnije, zar ne? Kako onda obrazovanje može biti važnije od toga? Pa, vrlo jednostavno. Planska i organizirana proizvodnja hrane je posljedica obrazovanja. Dok je čovjek živio u čoporima, u lovačko-sakupljačkim zajednicama, nije bilo poljoprivrede i stočarstva koji bi u redovnim razmacima "stavljali hranu na stol". Nije bilo farmi, nije bilo uzgoja stoke, samo skupine lutalica koje šetaju po šumi i beru bobice.

Dakle, očito, čovjeka je bilo. I ne samo to; dok taj i takav čovjek nije počeo učiti, dok nije počeo logički povezivati neke stvari koje je primijetio - da sjemenka, kad padne na tlo, nakon nekog vremena nikne i dâ plod, da se to uvijek događa u određeno doba godine, da biljka bolje naraste ako joj pripremite teren - nije moglo doći do prelaska u viši stupanj društva. Dakle, bez učenja - obrazovanja - ne bi bilo poljoprivrede, nikako obrnuto; tek kad je čovjek počeo učiti, krenuo je razvoj: trebalo je znati koje će sjemenke proklijati kad ih baciš na zemlju, trebalo je znati prepoznati godišnje doba kad je najbolje sijati, trebalo je naučiti koje biljke najbolje podnose kakvo tlo. Trebalo je naučiti izrađivati plug, pomusti kravu, ošišati ovcu, uskladištiti namirnice. Bez obrazovanja ne bi bilo proizvodnje hrane, dakle, ne bi bilo ni čovječanstva kakvo danas poznajemo.

I, naravno, u današnjem svijetu, bez obrazovanja, ne bi se znalo proizvesti traktor, isplanirati dvije sjetve godišnje, projektirati sustav za navodnjavanje, proizvesti umjetna gnojiva, križanjem dobiti najkvalitetnije sorte biljaka i stoke.

Dakle, bod za obrazovanje.

Dokazivanje supremacije nad medicinom ide još lakše. Ako vas uhvate bilo kakve veće tegobe, značajno će pomoći liječnik koji je završio ne osnovnu školu, ne srednju školu, nego fakultet. Dakle, opet, bez obrazovanja ne bi bilo medicine ili bi se sastojala od skakanja uz vatru i molitve bogovima. Čak su i stari šamani i vračevi morali naučiti da kora vrbe ublažava neke tegobe, kao i kako se namješta slomljena kost bez da čovjek ne ostane šepav do kraja života.

A bez medicine? Da, bez medicine ljudski životni vijek bi bio znatno kraći i otprilike dvije trećine rođenih bi umiralo prije kraja čak i takvog skraćenog životnog vijeka. Ali, statistički, civilizacija i organizirano ljudsko društvo mogući su bez ikakve, pa i najniže razine medicine, kao što su i postojali tisućljećima.

Obrazovanje, dva boda.

I sada dolazimo do cijelog niza ljudskih aktivnosti koje održavaju civilizaciju: strojarstvo, elektronika, cijeli niz industrija, od proizvodnje čelika do gradnje cesta i građevina, no za sve njih ne treba ni objašnjavati zašto su posljedice, a ne uvjeti za uspostavljanje sustava obrazovanja. Neki oblik obrazovanja je bio tu i prije nego što je itko zamišljao da bi bilo koja od tih tehnologija mogla postojati i obrazovanje je upravo i dovelo do njihovog nastanka i olakšavanja života zajednicama i pojedincima.

I upravo zbog svega ovoga nije ni metafora ni pretjerivanje ako kažemo, još jednom, bez zadrške, da je obrazovanje najvažnija stvar na svijetu.

Iz svega ovoga proizlazi još jedna velika istina, a to je da, ako nam je u interesu dobrobit zajednice i njezin dugoročni razvoj, obrazovanje mora biti na vrhu ljudskih nastojanja. Sve ljudske aktivnosti - gospodarske, političke, razvojne - moraju voditi tome da poboljšaju sustav obrazovanja i učine ga efikasnijim. Zauzvrat, sustav obrazovanja će samim svojim djelovanjem - naravno, ako je postavljen kako treba - izazvati sveopći napredak i "vraćanje duga" društvu koje ga je postavilo na pijedestal, naravno, ukoliko društvo bude htjelo slušati stručnjake koje je platilo. U vremenima blagostanja, najveći dio viškova mora se dati u obrazovanje, a u vremenima krize, obrazovanje mora biti posljednje od čega će se oduzimati.

Jer, vrlo jednostavno, ako u društvu funkcionira sve osim obrazovanja, društvo će možda napredovati još neko kratko vrijeme, po inerciji, ali nakon nekog vremena, kad se ispuše potencijal kojeg je prethodno nakupilo, napredak će prestati i nastupit će stagnacija, a nakon nje i nazadovanje.

Važnost za pojedinca

Dakle, očito je da su društvu potrebni obrazovani pojedinci. No, je li obrazovanje baš nužno potrebno svakom čovjeku?

Generalno, ne. Seljaku je dovoljno da zna sijati, žeti i hraniti stoku. Zavarivaču je dovoljno da zna zavarivati, trgovcu je dovoljno da zna zbrajati, oduzimati, množiti i dijeliti. Ukoliko se na dinamičnom tržištu rada okolnosti toliko promjene da jedna od takvih profesija ostane suvišna, u dobro organiziranom društvu nije preveliki problem prekvalificirati ionako ne previše kvalificiranu radnu snagu.

Međutim, znanje nije samo alat koji služi za obavljanje posla. Kao prvo, znanje je jedini resurs čijim davanjem onaj koji ga daje ništa ne gubi. Višak hrane će navući štakore, višak materijalnih dobara lopove, a višak novca poreznike, a svi se ti viškovi u bilo kom trenutku mogu potrošiti ili izgubiti. No, višak znanja ne može izazvati loše posljedice, a ono što ste naučili i što imate u glavi nitko vam nikad ne može oduzeti.

Višak znanja neće biti "višak" u pravom smislu; neće biti neupotrebljena roba koja stoji na polici i zauzima prostor koji se mogao bolje iskoristiti. Svaka informacija koju imamo u glavi mijenja nas, našu osobnost, naš pogled na svijet. Svaka informacija omogućava nam da vidimo dalje, shvaćamo više, razumijemo i predviđamo pojave i procese koji bi inače možda bili neshvatljivi. Znanje nam povećava spektar mogućnosti i samopouzdanje. Znanje sprečava da nas netko prevari, da nam laže, obećava brda i doline, sprečava nas da mu povjerimo naše vrijeme, novac i, najvažnije, povjerenje. Znanje nam omogućava da sami odaberemo put koji će nas dovesti do najboljeg rezultata, isto tako da spoznamo vlastita ograničenja, ali da ih onda i prevladamo. Znanje i slobodan protok informacija su oduvijek bili najveći neprijatelj diktatora i onih koji su vladali uz pomoć straha - i to s punim pravom.

I upravo zato je ograničavanje znanje i smanjivanje njegove dostupnosti oduvijek bilo cilj takvih koji su ljudsku populaciju htjeli staviti pod kontrolu. U stara vremena radilo se to stavljanjem tabua na neke teme, zabranom potrage za nekim informacijama, a danas se to pokušava izvesti stavljanjem cijene na znanje, naplaćivanjem obrazovanja i zatvaranjem vrata širokim masama i pokušavanjem da se one koji teže znanju stavi u dugoročno - po mogućnosti cjeloživotno - dužničko ropstvo.

Jer nikako drugačije se ne mogu nazvati neoliberalne tendencije da se obrazovanje naplati onima koji ga žele. Jeftini izgovori ko što su "obrazovanje je trošak" samo pokazuju licemjerje i nakaradnost u tim umovima. Jer, to treba biti jasno, obrazovanje je investicija, i to ne osobna, nego društvena. Svaki dinar uložen u školovanje pojedinca će se tom pojedincu možda vratiti dvostruko, ali cijeloj zajednici bar desetostruko. Svaki stručnjak će doprinijeti boljitku velikog broja ljudi i zapravo je razbojnički od njega zahtijevati da plati svoje obrazovanje samo kako bi na kraju mogao koristiti drugima. Zanimljivo je da se kao izgovor za naplatu školovanja koristi činjenica da "obrazovani ljudi bolje zarađuju" čime se samo želi ponuditi izgovor za to preventivno naplaćivanje "boljeg života" od onih koji su odabrali taj čudni, nedokučivi put naučenjaka i stručnjaka i stvoriti zavist kod onih koji žive od bijedne crkavice, a sve to skupa ne razumiju baš previše. Još je zanimljivije kako se taj "bolji život" ne naplaćuje od onih koji su prema njemu krenuli nekim drugim putem - slijepim gomilanjem resursa i borbom na tržištu čime su, sasvim vjerojatno, pregazili sve koji su im pritom stajali na putu, iako bi se upravo tim naplaćivanjem "boljeg života" najbogatijima mogla riješiti ogromna većina problema u kojima se moderna civilizacija našla.

Ono zbog čega je ovakva politika "naplaćivanja obrazovanja" posebno paradoksalna je činjenica da obrazovanje pojedinca potrebnije društvu nego tom pojedincu. Sposoban pojedinac će, ukoliko mu se postavi previsoka prepreka na ulasku u obrazovni sustav, kao što je naplata školarine, jednostavno odustati i krenuti nekim drugim putem. On će time izgubiti, ali ne puno - zato jer je sposoban - ali će društvo izgubiti značajno više jer je izgubilo priliku da dobije sposobnog i obrazovanog pojedinca koji će mu donijeti višestruku korist. Umjesto da stimulira, nagovara, olakšava ljudima da dođu do više razine i time povećaju intelektualni potencijal cijele zajednice, moderni neoliberalizam baca klipove pod noge cijelog društva i vraća povijesni kotač unatrag polako se pretapajući u neofeudalizam, gdje su si samo oni s rezervama viškova mogli dozvoliti trošenje vremena na ekstravagantne aktivnosti koje ne donose neposrednu korist. Neki bi rekli da je to to strateška namjera "vladajućih elita", ali vjerojatno je samo riječ o posljedici sljepoće darvinističkog kapitalizma koji, iako u malim koracima djeluje kao da vodi prema sve većem tehnološkom napretku, dugoročno taj put zapravo završava u provaliji.

No, sve je to već druga priča. Ono što treba zapamtiti je da za znanje ne vrijede zakoni očuvanja: znanje se može uništiti, ali, još važnije, ono može i nastati iz ničega kao i umnažati se bez gubitka te je stoga, ekonomski i materijalno, i najjeftiniji resurs. Isto tako, znanje i obrazovanje su uvjet, a ne posljedica stabilnosti i zdravlja društva. Tko ne vjeruje u obrazovanje, taj uskoro neće vjerovati ni u što. Obrazovanje je početak, a njegov nedostatak kraj, kao što se već nebrojeno puta pokazalo u povijesti.

Ili, jednostavno, kratko i jasno: obrazovanje je najvažnija stvar na svijetu.

Post je objavljen 26.01.2012. u 09:46 sati.