Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/b3

Marketing

Velika iluzija o maloj državi - vjeruje li netko u onih 99%?

Anonimni tekst s Facebooka koji koristim kako bih zaključio raspravu o EU. Sutra je referendum pa kom obojci, kom opanci. Kako netko lijepo reče, bar se prestalo pričati o ustašama i partizanima.

Samo da izdvojim nešto za mene osobno neprocjenjivo što sam prvi put pronašao u ovom tekstu, a rekao je drug Davidovič Bronštajn: „Kad bi kapitalističke države Europe uspjele u ujedinjenju u imperijalistički trust, to bi bio korak naprijed u usporedbi sa postojećom situacijom, jer bi, prije svega, stvorilo jedinstvenu, sve europsku materijalnu bazu za pokret radničke klase. Proleteri se u ovom slučaju ne bi morali boriti za povratak u „autonomne“ nacionalne države, već za promjenu trusta imperijalističkih država u Europsku federaciju Republika“

Posljednjih pred-referendumskih dana svjedočimo političkim raspravama kakve do sada nismo imali prilike čuti. I to unatoč, ili možda baš zbog kratkoće vremena. Ne mislimo pri tom na stavove koje zastupaju političke elite, jer smo se njih ionako naslušali. Mislimo na van parlamentarne političke skupina koje svoje protivljenje pridruživanju EU, obrazlažu argumentima lijeve ili desne provenijencije, svakako radikalnije od onih zastupljenih u parlamentarnim frakcijama.

Stavovi desnice pri tom su više-manje ujednačeni i poznati: Hrvatska bi ulaskom u EU izgubila svoj „teško stečeni suverenitet“, rječnikom desnice, Hrvatska se nalazi pred novom kolonizacijom. Alternativa je, po njima jasna: Suverena Hrvatska izvan Unije, lakše i bolje će se prilagođavati neizbježnim globalizacijskim procesima. Nacionalistički izolacionizam, šovinizam i interpretacija ratova na području bivše Jugoslavije u toj su opciji malo ublaženi demokratskom retorikom kao i činjenicom da su i sredstva za kampanju na kraju stigla iz EU. (http://www.volim-hrvatsku.hr)

Paradoksalno, nova ljevica, okupljena oko Demokratske inicijative protiv EU (http://www.protiv-eu.org), polazi od drugačijih premisa, ali je politički ishod kojeg predlaže istovjetan – ne ulazak u EU i opstanak suverene hrvatske države. Po njima, EU je „neoliberalna tvorevina“ čiji je jedini smisao zaštita interesa kapitala i povećanje profita bogatih, a marginalizacija i eksploatacija malih i slabih država. Iako bez jasnog odgovora o perspektivi Hrvatske izvan EU, spominje se ekonomsko i geo-političko jačanje zemlje kroz zaštitne carine, novu nacionalizaciju i državni intervencionizam u proizvodnju, te distributivna pravednost, odnosno štićenje interesa radnika. Negdje u nejasnoj budućnosti nazire se mutni, gotovo apstraktan projekt lijevog internacionalizma, regionalna suradnja i eventualno čvršće povezivanje s drugim državama izvan EU.

Jedina opcija koja za sada gotovo da i nema javne zagovornike je lijeva, antikapitalistička argumentacija za integracijske procese, koja bi u konkretnoj dilemi kao racionalan prihvatila pozitivan odgovor na referendumsko pitanje. Činjenica je da je tu opciju najteže oblikovati, s obzirom na dvadesetogodišnje sustavno zatiranje lijeve ideje kako u Hrvatskoj tako i u ostalim zemljama istočne Europe. Stoga ćemo ovdje pokušati objasniti upravo takav izbor, bez ikakvih iluzija da bi mogao iole bitno utjecati na ishod referenduma.

DA za EU solidarnosti

Da odmah stavimo jedan neupitan stav na stol – Europska unija, uostalom kao i sav zapadni kapitalistički svijet srlja ka granici neizdržljivog života za većinu svog stanovništva.

Evidentno je da se jedan od osnovnih principa koje je zacrtao ministar vanjskih poslova Francuske Robert Schuman 1950. godine, uz plemenitu želju da se zajedničkom regulacijom proizvodnje i trgovine spriječi neravnoteža moći i daljnji ratovi na tlu Europe, danas zlorabi i koristi kao sredstvo stjecanja prednosti ekonomija velikih EU država.

Također, nije upitno niti to da se zatiranjem radnih i socijalnih prava pogoduje kapitalu i da sistem koji otežava utjecaj stanovnika na izvršna tijela EU, kao što je Europska komisija, vodi ka onome što se nazva „deficit demokracije“.

S većinom argumenata koje prezentira „nova“ hrvatska ljevica, možemo se složiti gotovo bez ostatka. Problem je u alternativi koju zagovaraju ljevičari, većinom kaljeni na Plenumu FF-a (čije ciljeve, metode i domete visoko cijenimo) i posljedicama koje impliciraju ponuđena rješenja.

U prvom redu, riječ je o odnosu prema internacionalizmu, solidarnosti i o subjektu integracije, odnosno suverenosti. U svojim dosadašnjim kritikama integracije, jedini subjekt udruživanja i nositelj solidarnosti kojeg se spominjalo, bile su države. Pogotovo „solidarnost“ velikih, poput Njemačke i Francuske i njihova (realna, gledano iz perspektive države) nesolidarnost s malim državama. O solidarnosti sa siromašnim građanima Madžarske i Rumunjske, francuskim imigrantima, ili stanovnicima Grčke, i mogućnosti da se s njima udružimo i solidariziramo u borbi protiv bezosjećajnog kapitala, nije se uopće govorilo. Mi smatramo da je moguće pridružiti se građanima Europe, progresivnim asocijacijama, sindikatima i pokretima u njihovoj borbi za jednakost i boljitak na području cijele Unije.

Zatim, nemogućnost utjecaja na promjene u Europskoj uniji argumentira se kao neravnopravan položaj i nemoć sudjelovanja u odlučivanju. I opet, jedini vid participacije koja se spominje jest ona kroz institucije države. Nije li neobično da borci protiv predstavničke demokracije internacionalnu participaciju gledaju isključivo kroz parlamente i birokraciju? Nije li neobično da neko tko svoju legitimiranost izvodi iz aktivizma, previđa ideal zajedničke borbe i pozitivno nasljeđe te borbe na koju, ne kraju, poziva i metafora 99%? Ili je riječ o kroničnom nepovjerenju u to da i preko schengenskih granica također postoji tih 99% kojima gori do noktiju?

Milijuni ljudi na ulicama Europe, generalni štrajkovi, okupacije fakulteta, uostalom i sam pokret „Occupy“, ukazuju kako ideje internacionalizma i solidarnost nisu „apstraktna i teoretska“ iluzija. Otpor u Europi itekako postoji, kao i u ostatku globaliziranog svijeta. Klice demokracije odozdo bujaju kako već dugo nisu. Nije li sebično računati na vlastitu sigurnost i fantazirati o jednoj sasvim iluzornoj budućnosti uz pomoć mađioničarskog trika kojim bi se vratio kotač vremena unatrag i ponovno nacionalizirale banke i kompanije. Umjesto da se smogne hrabrosti i suoči sa samom srži problema, s trbuhom aždaje neoliberalnog kapitalizma i pripadajućeg mu političkog sustava? I to ne usprkos, već upravo zbog ovih kriznih vremena? Kako naša „nova“ ljevica zamišlja partikularnu i izoliranu borbu protiv globalne nesreće? Potpisivanjem internetskih peticija, pridruživanjem fejsbuk grupama i povremenim gostovanjima na međunarodnim skupovima?

Kako namjeravaju spriječiti da Hrvatska, zemlja čiji je vanjski dug veći od BPD, a svi mi građani već odavno robovi stranih financijskih centara moći, na bilo kakav način izbjegne sudbinu totalnog kraha i još većeg osiromašenja svojih 99%? Zemlja u kojoj je svaki korisnik sredstava iz proračuna, i onaj zaposlen, i honorarac, i student koji studira s potporom i penzioner, već sada dobrim dijelom plaćen i novcima multinacionalnih banaka? Hrvatska je zemlja u kojoj industrijska, ili bilo koja samosvojna proizvodnja, postoji samo u tragovima, slabašnih je prirodnih resursa, osim u turizmu, zemlja koja više niti ne proizvodi dovoljno hrane za vlastite potrebe.

Kako se u takvoj Hrvatskoj zamišlja sprječavanje daljnje devastacije proizvodnje, socijalne države i društva?

Ako je i moguće zamisliti izvlačenje Hrvatska iz čeljusti stranog kapitala, to bi bilo (ne)moguće jedino odbijanjem plaćanja duga i nacionalizacijom banaka, što u konačnici znači diktaturu nad par miliona gladnih ljudi.

Kao „alternativa“ spominje se primjer južnoameričkih zemalja, u kojima su na vlasti lijeve vlade. Ovakvo neznanje o geopolitičkoj i ekonomskoj stvarnosti štetno je po argument sam. Južnoameričke zemlje poput Bolivije, Perua, Venezuele ili Ekvadora, već samo svojim resursima nafte, ruda i minerala, nikako se ne mogu stavljati u istu kategoriju s Hrvatskom. Dakako, „deficit demokracije“ južnoameričkih zemalja ovdje se ne smatra vrijednim spomena.

Iluzija je i ideja da bi „samosvojnost“ i izolaciju od međunarodnog kapitalizma mogli ostvariti udruživanjem sa državama bivše Jugoslavije. Za to je debelo prekasno, a ne dese li se neke drastične promijene, tako će ostati dulje vrijeme. Istodobno, povezivanje s tim i drugim manjim zemljama unutar Europske unije, zaštita prava i položaja malih i slabih, realna je mogućnost, pod uvjetom da se odustane od egoizma državnog suvereniteta i pažnja sa „solidarnosti“ među državama preusmjeri na solidarnost među narodima i među građanima.

Ili neki od naših suverenih ljevičara očekuje da će, nakon ekonomskog i geo-političkog (?!) snaženja Hrvatske, baš ona biti ta koja bi, u uvjetima odgođenog internacionalizma, pod egidom solidarnosti, mogla malo zapasati ostale u regiji, slabije čak i od nje?

Moguće je, na kraju, postaviti još jedno pitanje – kome bi, zapravo, protekcionizam i izolacija od globalnog tržišta stvarno koristili? Nisu li to možda, osim ugroženih radnika brodogradilišta, domaći tajkuni? Nije li to možda najveći korisnik državnih poticaja u poljoprivredi, čije ime svi znamo?

Rosa Luxemburg je, nakon što se tik pred I svjetski rat raspala II Interancionala i kad su socijal-demokratske i socijalističke stranke, svrstavši se uz ratne trube vlastitih zemalja podržale domaće buržoaske i političke elite, smatrala kako je riječ o izdaji internacionalne solidarnost i oportunističkoj kolaboraciji sa buržoazijom. Njezin termin je bio „social patriotizam“. Lenjin je, govoreći o istom problemu, koristio manje blagonaklon izraz – „social šovinizam“.

Može li se zalaganje za izolaciju od neoliberalnog tržišta i zalaganje za partikularni protekcionizam uopće nazvati lijevom idejom? Jedan kratki citat ilustrira ideju Lava Trockog o Ujedinjenim Socijalističkim Državama Europe, kao koraku ka ujedinjenom svijetu:

„Kad bi kapitalističke države Europe uspjele u ujedinjenju u imperijalistički trust, to bi bio korak naprijed u usporedbi sa postojećom situacijom, jer bi, prije svega, stvorilo jedinstvenu, sve europsku materijalnu bazu za pokret radničke klase. Proleteri se u ovom slučaju ne bi morali boriti za povratak u „autonomne“ nacionalne države, već za promjenu trusta imperijalističkih država u Europsku federaciju Republika“

Netko je ovih dana rekao, lakše je okupirati Markov trg nego Bruxelles. Bruxelles je, za razliku od Markova trga, bio okupiran više puta. I to međunarodnim „snagama“. Gdje je kod nove ljevice nestao taj ljevici svojstveni idealizam da se bez kalkulacija krene u zajedničku borbu i iskoristi ono što se pruža, pa makar i na najosnovnijem nivo – sloboda kretanja i boravka. Da se, metaforički rečeno, zajedno s drugima krene na Bruxelles.

Što se još gubi zarad (iluzornog!) komoditeta? Hrabrost i solidarnost da mijenjamo svijet oko sebe i nehumanost sistema koji se nalazi na granici neodrživosti, a koji se neće promijeniti ove godine, niti u sljedećih par godina. Možda niti za naših života. Dapače, nikakvih garancija nema da će sve završiti na dobro. Ali, i u slučaju ostvarenja najmračnijih distopijskih mora, iluzija je da će Hrvatska biti pošteđena sudbine ostalih zemalja Europe, samo zato što je kalkulirala pri ulasku u EU.

U ovom psihotičnom vremenu došao je trenutak da se svatko upita– koje je to „Mi“ kojem smatra da pripada, o kojem „Mi“ je odlučio odlučivati – Država, ili 99%?



Post je objavljen 21.01.2012. u 09:27 sati.