Kada nebo i zemlja se spoje i raj bude samo za nas dvoje
Pod noćnim nebom u dubokoj tami
Pod istim nebom pod kojim smo nekada bili sami
Ležim u samoći, znam da nitko neće doći
Ležim, uživam u bolnoj hladnoći.
Dižem ruku k nebu dok suza niz lice klizi...
Dođi, primi me, uzvisi me na nebo, želim biti kraj tebe
Dođi, ubi me, pusti ovaj život iz mene
Krv neka teče, potoci neka na moju smrt miriše
Samo želim ćuti tvoj glas i nikoga više.
I ova je noć jedna od onih u kojima smo sami ti i ja
Rastavljeni između zemlje i neba
I ova noć gorko je tugovanje u samotnoj tami
Valjda je tako kada ljudi ostani sami.
Vjetar miriše na tvoju kosu, zvijezde liče na tvoje oči
Ali nema nikoga tko može ugasiti bol u mojoj samoći
I ove noći, i ove noći
Tražim te među zvijezdama u prokletoj samoći.
Jednog dana voljena, kada spoje se nebo i zemlja
Kada spojimo se ti i ja
Bit ćemo najdivnija anđela dva
I raj pripada nama, raj je samo naš
Čekaj me pred vratima edena voljena, doći će naš čas.
Pišem ti pjesme, dok suhe ruže na grobu zamjenjujem za nove
Ostajem uz tebe dok ne probude se sove
Dok one pjevaju ti sonet u kasnoj noći
Je čekam dan kada ću pred tebe opet doći.
Pišem ovaj post s manjkom inspiracije ali s razlogom. Od sutra nemam više kompjutor i ne znam koliko dugo će biti tako pa do onda, neće me biti na blogovima.
Večeras ću još jednom pregledati vaše blogove, ostaviti komentar i onda, vidimo se za par mjeseci, vjerujem da ću se snaći za neki kompjutor do onda.
Pregledao sam malo svoj blog. Dosta je tužan taj blog. možda i tužniji nego sam i sam mislio da je.
Možda sam i ja tužnija osoba nego to vidim.. Ili pišem postove samo kada sam tužan pa tako ispada?
Neki ljudi nisu nikada razumijeli moj blog a svejedno su voljeli moje postove, to mi je uvijek bilo nekako... čudno ali drago i lijepo.
Dok opet neki doista razumiju i ono, mogu reći da mi je žao ljudi koji me razumiju.
Život ne može uvijek biti najgori niti najbolji.
kako ono kažu, život su usponi i padovi. iako sam ja uvijek imao osjećaj kao da vječno padam.
da sve što gradim na kraju svejedno izgubim.
možda izgubio svaki osjećaj i volju za životom. nisam doista bio nikada depresivniji nego zadnje 2 godine.
ali čudno je.. prije sam nekako... emotivniji bio prema svemu pa i tome.
Sada mi je to postalo rutina. moja bezvoljnost postala je moja osobnost.
ljudi me gledaju kao takvoga, ja se gledam kao takovga.
smisao života?
i dalje nepoznati pojam. ali ako išta u životu cijenim to je ljubav.
mogu živjeti za ljubav... da...
Stvari dolaze polako na svoje...
samo se nadam da će tako i nastaviti...
imam divnu curu. ojačao sam. nisam više onaj klinac koji ne može podnijeti vlastito postojanje i cmizdri svaki dan.
ljudi otupe kada toliko puno izgube. kao da si spreman bilo kad izgubiti bilo što i ostati skuliran.
Emocije su mi zahrđale. tu su. jake su. ali ne izlaze iz mene kako su nekada...
kao da sam zaštopan. nadam se da će uskoro nestati i to.
Dajem svoje emocije koliko mogu, onima koji zaslužuju ali opet imam osjećaj da ih nema dovoljno. da ne pokazujem dovoljno..
Gledam svoje stare postove, pomažu mi puno. sjećam se kakva osoba ja jesam zapravo.
Da idem u rat i da nosim zastavu, moja zastava bila bi ljubav.
Borio sam se uvijek i patio uvijek zbog ljubavi.
Imao sam sve i gubio sve, zbog ljubavi.
Ali dok god imam za što se boriti, neću posustati.
Jer najposlje, to je prava ljubav. :)
Post je objavljen 15.01.2012. u 14:14 sati.