Danas je 3.12, već. Pomislim, pogledavajući na kalendar u svojoj sobi. Lijep osjećaj, da vrijeme prolazi...no možda nekad i prebrzo. Prebrzo kad se baviš stvarima koje obožavaš i kad provodiš društvo sa osoboma koje te uvijek nasmiju i motiviraju, a presporo...kad osjećaš da ti je u dubini duše jako teško i kad radiš nešto što moraš, a ne vidiš u tome ikakav smisao. Tada imaš dojam da se vrijeme zaledilo. No pustit ću sad pojam o vremenu. Previše ću se zamisliti zbog te teme...
Jučer sam izašla, nakon dugog vremena - nakon 3 tjedna, ako se ne varam. Jednostavno, htjela sam i ranije izaći, ali nikako nisam mogla uloviti vrijeme. Stalno neka briga, obaveze...i nikako da se izvučem iz toga. Ako ću biti iskrena, izlazak je bio katastrofalan. Ne samo zato što sam se polomila prste u čizmicama sa petom od 14 cm, već i zato što je tip bio totalan luzer. Zapravo, kad sam se vratila doma već u 22 sati...bila sam očajna, ali kad bolje promislim, bilo mi je drago što sam već tako brzo shvatila takvo što. Nemam sreće, nemam sreće, ponavljala sam samoj sebi, dok sam sjedila na krevetu, leđima nasloljenim na zid...uvijek sam tako sjedila dok bi razmišljala o nečemu. Osjećala sam se tako jadno. Zašto naiđem uvijek na budale? Zamislila sam se, ali odgovora nije bilo, kao i na mnoga pitanja, na koje odgovora također nikad nije bilo. Tada sam odlučila promjeniti malo pogled na sve. I do čega sam došla? Uopće nije tako loše. Bilo šta u životu!
Nema veza kolko te život lupi. Nema veze koliko ti je teško. Nema veza bilo šta. Bit svake priče...je izvući poruku i nastaviti dalje, sa novim iskustvom, sa tom porukom i ne okretati se. Pa što ako sam tolko puta padala? Zašto ne bi sad došlo bolje vrijeme ? Ipak...ja sam ta sila. I uistinu osjetila sam ogromno olakšanje, te se uspjela nasmijati samoj sebi.
Usput, moram spomenuti i što se dogodilo sa mojim "ex frendom with benefits"... Izbrisala sam broj itd i nastavila dalje, no znala sam da neće sve biti baš toliko jednostavno. Budimo realni...Dočekao me ponovno poziv, pa poruka i odlučila sam, za kraj...nazvati i reći sve ono što sam držala u sebi toliko dugo vremena. To mi se učinilo odličnom idejom i nimalo mi nije bilo žao. Ne, nećemo se više čuti, ali vrijeme je došlo...da maknem taj teret sa srca. Sve sam sa sobom rješila u glavi, ali sad je vrijeme i sa njim da to rješim!
Prije nego što sam ga nazvala, uzela sam papir i napisala na njega u natuknicama što da sve spomenem i što me toliko boljelo i po čemu je ispao sve samo ne čovjek kojem sa vjerovala. Iznenadila sam koliko stvari uopće i imam za reći, sve je sad tu bilo...sve što je u meni tolko bilo zakopano, samo je isplivalo... Još jednom sam natuknice pregledala, složila kojim redom ću sve to iznjeti , a potom pritisnula tipku na mobitelu za poziv.
Zvonilo je neko vrijeme, a potom se javio: Ejjjj, pa gdje si ti? Već sam se zabrinuo...
Činilo mi se kao da je stvarno iznenađen, ali u isto vrijeme i sretan. Bila sam sasvim smirena.
Samo sam hladno rekla: Mislim da bi trebali popričati.
Na moment se zbunio, a onda je rekao: Da, trebali bi.
A ja sam samo odbrusila: Kako si ti sve lijepo istresao iz sebe onaj put, mislim da je red na meni.
Neko vrijeme je šutio...bio je pomalo zbunjen i šokiran. Možda zato što sam ja uvijek bila ta koja je imala strpljenja, sve bi odobravala, preko svega bi prešla kao da se ništa nije dogodilo...sa onim osmijehom koji je bio kao: Ma pusti sve je super, a u sebi bi urlala!
I krenula sam. Sasvim sigurno, bez ikakvih dilema, bez ikakvih...pitanja o tome što će on misliti i reći, bez ikakvih oklijevanja, bez ikakve grižnje savjesti, ma bilo čega. Kad sam mu održala govor, sve što sam osjetila...bilo je puuuuuuuuuuuuuuuuf kamen sa mog srca. A to je i bila bit cijele priče. Cijele moje želje. Osjetila sam da zapravo uopće me više nije briga...i da sve to što smo mi imali, nije imalo ikakvu vrijednost. Naravno, onda je on krenuo sa svojim izgovorima, onim dosadnim, glupim, očekivanim. Meni to ništa nije značilo. Bila sam ponosna i sad sam...koliko sam jaka. Koliko sam uistinu jaka. Dok je on brbljao u sebi sam pomislila: Ok, ti si totalna budala. I sve što nadodam suvišno je za opis. Čak mi je bilo smiješno koliko sam ja bila "zatupljena" idiotom, koji je tako ograničen i zakinut. Nije da ga mrzim ili nešto...da ne bi bilo zabune, samo sam promjenila paradigmu, shvatila ono što su mi drugi govorili.
Sljedećih tjedana...nakon tog razgovora, javio se, ostavio poruku: Kako sam? Gdje sam? I te fore...A ja sam si mislila: O Bože, hvala što sam progledala. Naravno da sad kad bilo tko ovo čita...možda mu izgleda i neočekivan taj cijeli preokret u mojoj glavi, pa čak do te mjere da posumnja u moje riječim, ali uistinu je ovako. I ono najvažnije...:
Osjećam se izvrsno.
Bez obzira na što sam jučer doživjela nekakav koma date ili bez obzira što je moj bivši frend sa povlasticama ispao totalna budala i bez obzira na sve ostale stvare... nastavljam dalje, osjećam se još jače i bolje, ne okrećem se i uživam u životu. Ove minute. Jer upravo minute ja gradim budućnost, bolju. Hvala životu što me uči tako. I da nekad je gorko, nekad slatko...i bez obzira kako da je, zbilja sam zahvalna. Ako ništa drugo bar sam dobila potvrdu na onu izreku: Sve se događa sa razlogom. Da, događa se. I čak mi se sviđa što je tako. Pošto na kraju budeš nagrađen, a o tome ću već pisati uskoro.
Post je objavljen 03.12.2011. u 22:37 sati.