Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/b3

Marketing

Umro Ante, prezime mu znate...

...a najtužnije je kad se, nakon čitanja ovog teksta, sjetimo kako je moglo biti. Naravno, nije da je čovjek bio savršen, ali dok čitam tekst sve si nešto mislim, jebote, život je veća drama od fikcije.

Odabrani odlomci ispod, a cijeli tekst ovdje.

Osamdesetih godina Ante Marković je obnašao najviše državne dužnosti u Hrvatskoj. Bio je predsjednik vlade i predsjednik republike.[4] Karakteristično je da nikada nije obnašao visoku partijsku funkciju, ne računajući ritualno članstvo u centralnom komitetu. U doba dok se Srbija gušila u vrtlogu fašistoidnih mitinga i dok je Slovenija lutala između demokratizacije, nacionalizma i oksimorona demokratskog nacionalizma, hrvatska politika bila je smirena i konstruktivna. To pragmatično odbijanje da se pristane na diskurs sukoba, nacionalisti će kasnije prezrivo nazvati “hrvatskom šutnjom”. Sâm Marković bio je posvećen pokušajima da hrvatsku privredu spasi od ekonomskog kaosa i vješto je izbjegavao političke teme čime je slao jasnu poruku koju su rijetki shvatili: racionalna ekonomija je stvarnost i život; politički iracionalizam je opsjena i smrt.

(...)

Proguravši Zakon o poduzećima kroz saveznu skupštinu, Ante Marković je 1989. tiho ukinuo socijalizam u Jugoslaviji. Tim zakonom, koji je bio jedan od najliberalnijih trgovačkih zakonika u Evropi, legalizirano je neograničeno privatno vlasništvo nad takozvanim “sredstvima za proizvodnju”. Hiljade građana zaposjelo je sudske registre gdje su upisivali osnivanje svojih malih tvrtki. Nemoguće je dovoljno naglasiti historijski značaj tog preokreta koga mnogi nisu bili svjesni, a neki su ga svjesno ignorirali jer je nastupajuću nacionalističku i antikomunističku histeriju činio izlišnom i deplasiranom.

Spram te histerije Marković se ponašao jednako kao u zlatno doba Končara kada je zaobilazio prepreke kojima je partija pokušavala dokinuti logiku zdravog poslovanja. Računao je da će nacionalisti ispasti smiješni u ogledalu slobodne trgovine i, uopće, slobodnog društva posvećenog proizvodnji života. Suzdržavao se od političkih poruka, ali je upravo time eksplicitno poručivao kako se bavi Suštinom i nema vremena za gluposti dok su nacionalističke zamlate celivale mošti i dok su cmizdrile nad licitarskim srcima. Mnoge naknadne analize to su mu pripisivale kao grešku, čak i kao politički amaterizam, ali Marković je znao da je dijalog s nacionalistima nemoguć, da oni govore nekim drugim, nestvarnim, šamanskim jezikom i da je ponajbolje dopustiti im da ispadnu smiješni. Nije imao izbora nego da protiv nacionalista igra va banque tako što je govorio jezikom razuma i blagostanja. Pokušavao je dobiti na vremenu. Doista, građanima Jugoslavije trebalo je dati vremena da se naviknu na privatnu inicijativu, slobodno raspolaganje devizama, portugalska vina, danske sireve i pravi, nepatvoreni Marlboro i da s konvertibilnom plaćom u džepu shvate kako se iza nacionalističke slatkorječivosti krije priprema grabežnog ubojstva. Ne treba zaboraviti da Marković nije bio zadrti liberal već je iz deviznih rezervi – a bile su među najvećima u Evropi – planirao odvojiti milijardu dolara za socijalno zbrinjavanje radnika koji bi zbog likvidacije nerentabilnih socijalističkih poduzeća izgubili posao. Milošević, Tuđman, Kučan i Kadijević shvatili su da moraju stupiti u akciju i da ishod ovisi o timingu. Znali su da će biti zatečeni poput anakronih i prilično suvišnih strašila ako demokratskoj, liberalnoj i građanskoj Jugoslaviji koja se rađala, ostave dovoljno vremena da se stabilizira. Većina građana nije shvatila, nije željela shvatiti, ili im nije bilo dopušteno da shvate, da su nepunih deset mjeseci živjeli u Trećoj Jugoslaviji: od decembra 1989., kada je Marković u saveznoj skupštini pokazao novčanice konvertibilnog dinara, do septembra 1990., kada je s donošenjem Miloševićevog ustava Jugoslavija prestala postojati.

Propagandna sotonizacija savezne vlade bila je prikladna, predvojnička priprema za rat, a samo rat je nacionaliste mogao spasiti i od Ante Markovića i od evropske civilizacije i od demokracije, riječju: od gubitka vlasti. Rat je bio njihov window of opportunity koga nisu smjeli propustiti i zato su djelovali brzo i efikasno. Znali su da bi propuštanjem te prilike zauvijek nestali s historijske scene i da bi ostali zapamćeni tek kao bizarna anomalija. Da nisu uspjeli – i nemojmo nikada zaboraviti da je postojala šansa da ne uspiju – neki gradovi i mnogi ljudi ne bi ni znali da su im prijetili razaranje, smrt i carstvo nebesko.


Post je objavljen 29.11.2011. u 19:30 sati.