Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/b3

Marketing

Demokracija za početnike (ili: Zašto ne ne glasati)

S izborima pred vratima, povećava se i broj hrvatskih građana koji su šutjeli četiri godine i sada im se javlja potreba da se oglase želeći izraziti svoj jasan stav o političkim strankama koji je da tog stava nemaju, to jest da smatraju da su sve političke stranke iste te da uopće ne treba glasati ni za koga. Pošto takvo razmišljanje (odnosno nedostatak istog) smatram posljedicom elementarnog nedostatka inteligencije i percepcije svijeta oko sebe, sada i ovdje ću pokušati objasniti zašto mislim da je to notorna glupost.

Pa počnimo.

Prije svega, možda bi bilo dobro raščistiti jednu zabludu.

U posljednje vrijeme mnogi često ponavljaju jednu prilično staru mantru: demokratski izbori su, kao, izbori gdje čovjek treba glasati za najbolje, za one koji zastupaju njegove stavove, za one za koje on (ili ona) misli da najbolje zastupaju interese cijelog društva, ili bar onoga sloja kojemo on (ili ona) pripada. Kao, izbori su proces u kojima čovjek bira one za koje smatra da su dobri, pošteni, pametni, lijepi, mudri, emocionalno stabilni, puni vrlina, prazni poroka, dobro kuhaju, dobri su u krevetu, dobri su katolici, dobri očevi, majke, braća, sestre, ljudi, drugovi, starešine... U eventualnom nedostatku svega toga, na kraju, da ipak bira one za koje misli da su, ako ništa drugi, dobri.

Logični nastavak ove miskoncepcije - ili njen sastavni, drugi dio - je da, ukoliko takvih nema na meniju, bolje je ne izaći na izbore nego glasati za pogrešne. Jer, kao, ako je demokracija glasanje za najbolje, a najboljih nema, onda je jedino što bi se teretski moglo izvesti glasati "protiv najgorih". A pošto je to protiv poante demokracije, onda je, je l' te, bolje ostati kod kuće jer glasanjem "protiv", a ne "za", dajemo legitimitet "lošima", rušimo samu poantu demokracije, dakle rušimo i demokraciju samu. Dakle, bolje da ne pobijedi nitko nego da pobijede loši. (Da, jasno mi je koliko ova posljednja rečenica sama po sebi nema smisla, ali hajde objasnite vi to onima drugima.)

Krenimo od prve miskoncepcije.

Svatko tko imalo poznaje povijest složit će se da demokracija nije nastala kao politički pandan izboru za Miss, natjecanju u vrlinama i kvalitetama, nego onda kad su moćni ljudi društva zaključili da bi bilo dobro konačno napraviti jednu smjenu vlasti pri kojoj, za promjenu, neće trebati izvlačiti giljotinu iz podruma. I pritom vrlo često nije bilo toliko bitno tko će od kandidata iz opozicije ovaj put sjesti na tron, bile su bitne dvije stvari: prva, da cijela stvar prođe bez lomača, masovnog klanja, ruševina, genocida (iako malo preraspodjele bogatstva pod nekom od izlika nikad nije naodmet), i druga, da budala koja nam je zajašila na vrat i ne da nam niže poreze / trgovačke slobode / štogod napokon makne guzicu s prijestolja i prepusti mjesto nekome kome nije naraslo korijenje na tom položaju i tko će promatrati svoj posao iz malo realnije perspektive, barem u prvih nekoliko godina. Jer, na kraju, nedemokratske metode su uvijek neuredne, a svaki vlastodržac s imalo mozga u glavi će si rado ostaviti odstupnicu tako da, kad i on dozlogrdi puku, može reći "evo, prethodni tiranin je izašao kroz vrata na vlastitim nogama, pa nećete valjda mene kroz prozor? Pa ljudi smo, nismo divljaci!"

Drugim riječima, demokracija je nastala iz potrebe izvlačenja iz blata, to jest mirnog rušenja despota, a ne tako što su neki idealisti u potrazi za utopijom nabasali na pravnu akademiju.

I sad, kad smo ovo raščistili, i druga miskoncepcija lagano gubi smisao. Jer, ako poanta demokracije nije "biranje najboljih" - a nije, nego je to jednostavno micanje budala s vlasti bez da se moraju potezati kolac, kuka i motika, da ne spominjemo Molotovljeve koktele i ostale tople napitke - onda je "tražiti dobre, pa ako ih nema, onda ne glasati za nikoga" čisto autistično guranje glave u pijesak ili predpubertetsko dizanje nosa u oblake ili jednostavno, glupost i nezainteresiranost za bilo što osim vlastite iluzije čiste savjesti koja na kraju i ostaje samo iluzija jer, da bi se moglo imati ikakvu savjest treba znati razlikovati ne samo dobro od zla, nego i manje zlo od većega ili, u našem slučaju, krajnje zlo od tehničkih nedostataka koji, istina, svjedoče o povemašnjem nedostatku savršenstva, ali nikako ne i o potpunoj nemogućnosti da se pošteno obavi ijedan dio posla.

I s ovim "u našem slučaju" sada prestajemo s teoretiziranjem i metaforama i spuštamo se u našu današnju realnost i balkansko blato. Drugim riječima, dosta je teorije, prijeđimo na praksu.

Ja za sebe osobno mogu reći da ću 4. prosinca glasati za Kukuriku-koaliciju. Ne zato jer su mi posebno simpatični. Ne zato jer mislim da su nešto najbolje što su bogovi stvorili na ovim prostorima. Niti mislim da je Milanović nešto nadnaravno pošteeno i inteligentno stvorenje, niti mislim da je Čačić oživotvorenje socijalne pravde. Ne bih ih zvao kući na ručak (okej, Čačića možda i bih jer čovjek definitivno nije dosadan), ne bih volio da mi se kćer, da je imam, uda za bilo koga od njih (ne bih niti zabranjivao, ali bih joj rekao: kćeri, mogla si i bolje proći), ne bih im nosio kolače u petak navečer jer su ljudi, eto, ostali malo dulje na nekoj saborskoj sjednici. Jednostavno, mislim da je, od ponuđenog na izborima, ovo trenutno jedina garancija odlaska HDZ-a s hrvatske političke scene što mi se čini kao trenutno najveći preduvjet budućeg razvoja hrvatskog društva u bilo kom smjeru.

Jednostavno, na jednom od prošlih izbora sam glasao "iz uvjerenja", za jednu marginalnu stranku s kojom se ideološki slažem, ali koja uglavnom nije imala šanse prijeći prag i, kad ga na kraju zaista i nije prešla, osjećao sam se kao budala. Jer zbog mene i meni sličnih koji su se pravili fini i stavili svoje "principe" ispred interesa društva, Ivica Račan - za kojim sada svi normalni žale - je otperjao u opoziciju i Ivo Sanader je mogao ući u povijest.

Međutim, nekima se očito ne može dokazati. Tu su oni kojima su "svi isti", kojima je Milanović umišljen i/ili bezličan, Čačić arogantan (i još ponešto), tko u njhovim stranačkim hijerarhijama ne vidi ništa dobro (a o HDZ-u je već zaboravio jer u Hrvata ne vrijedi samo kratko pamćenje, nego zaborav unaprijed) i zato neće glasati ni za koga. Ne da će naći nekoga kome može vjerovati, pa makar mu glas propao, nego ni za koga!

Pa zato hajde, pokušajmo još jednom objasniti kako zapravo funkcionira država i, općenito, društvo u kojemu vlada podjela rada. Dakle, u sljedeće četiri godine (ili manje) netko će upravljati vašim novcem, to jest onim djielom vaše zarađene crkavice koju ste državi dali kao porez. Netko će donositi zakone, isti taj netko će ih provoditi, netko će odlučivati koji udžbenici će biti dobri za hrvatske učenike, netko će biti odgovoran za ekonomiju, energetiku, razvojnu strategiju. Netko će vam određivati budućnost, netko će vašoj djeci i unucima određivati budućnost. Netko će odlučivati koliko će se (još) Hrvatska zadužiti i koliko će godišnje otplaćivati, netko će, na kraju, određivati koliko će vam novca oduzeti, a koliko vam ostaviti za kruh i mlijeko. Sve će to raditi netko i, koliko god u nekom trenutku bilo neizvjesno tko će biti taj netko, ono što je apsolutno sigurno je da to neće biti "nitko". Dakle, netko će to (morati) napraviti, htjeli vi to ili ne, skrivali vi glavu u pijesak ili dizali nos u oblake, pravili se fini i bolji od drugih, ma koliko tvrdili da nitko od njih nije dovoljno dobar, da su svi isti, ali, opet, netko će upravljati vašim novcem.

Dakle, da krenemo i s druge strane, na izborima se ne određuje tko će biti Otac Nacije, Simbol Svih Građana. Ne odlučuje se tko će biti taj iza koga će svi građani moći stati i reći "On, To Smo Svi Mi". Ne odlučuje se u koga ćemo projicirati naše ideale, stremljenja, sliku svijeta. Ne bira se Papa, hodža ili sveopći poglavar, ne bira se hoćete li u raj i pakao nego se, jednostavno, bira kako ćete živjeti u sljedećih pet do deset godina: dobro, loše, malo gore, puno gore ili nikako. Pa ako vam je baš svejedno hoćete li svakog dana imati točno koliko je potrebno za kruh, mlijeko i račune i ništa više ili nećete imati ni to pa ćete prekapati po kontejnerima, onda, zbilja, ne morate izlaziti na izbore.

Zapravo, objašnjenje ovakve Glasačke Pravednosti u Hrvata nalazi se u jednoj elementarnoj ljudskoj osobini: straha od pogreške. Oni koji uporno ponavljaju da su "svi loši" i da se "nema za koga glasati" se jednostavno - boje. Da, uvijek bi se moglo naći nekoga od stotinjak stranaka, strančica i lista koja će nam odgovarati, ali što ako se dogodi da ta savršena, ta idealna lista za koju smo zaključili da upravo briljantno progovara našim unutarnjim glasom, na kraju dobije 0,42 posto glasova? Pa, u toj situaciji sigurno ne želimo da se dozna da smo glasali za totalne pušioničare. Pa što će susjedi reći?

Ima tu jedna još gora mogućnost: što ako ispadne da su i ti manjinski, marginalni idealisti zapravo isti ili još gori manipulatori, komunisti, fašisti, lopovi, neznalice, amateri ili što već, od onih većinskih koji su vam zgadili cijeli taj sustav i na kraju ispade da ste se - o, užasa! - zajebali!? Kako ćete živjeti sa samim sobom? Tog Odlučnog Dana, tog Subonosnog Trenutka, kad ste morali sabrati svu svoju savjest, razum i mudrost, pretočiti sve svoje ljudske i neljudske vrline u jednu odluku kako biste zaokružili taj apsolutno jedan jedini broj na listiću koji nešto vrijedi, taj ekstrakt božanskosti i apsolutne čistoće, tu jednu i jedinu priliku da učinite nešto bitno, vi ste pogriješili? O, strahote! O sramote! Najbolje je da porazbijate sva ogledala u kući i sljedeće četiri godine izlazite na ulicu sa škaniclom na glavi kako vaši sugrađani ne bi morali gledati vašu moralnu nakaznost!

I, naravno, tu i onaj treći, pogubni element, a to je: ako baš nitko ne valja, hej, zašto ne sakupiti petnaest prijatelja, sastaviti listu i sâm se kandidirati za Sabor? Naravno, znate zašto: zato jer je okolina puna nerazumijevanja, prijatelji će vam se smijati, susjedi vas ogovarati i do kraja života ćete biti obilježeni kao jedan od onih redikula koji imaju svojih pet minuta u kasnovečernjem ustavom garantiranom terminu zajedno s Hrvatskom strankom naravnog zakona, Hrvatskom rasplodnom strankom (HRAST) ili sličnima. I sami ste svjesni da ćete na kraju gadno popušiti, a činjenica koje se najviše grozite je da ćete dobiti troznamenkasti broj glasova što će značiti da čak ni svi vaši prijatelji nisu glasali za vas. I zbog svega toga treba podići galamu protiv sustava, protiv "partitokracije", protiv tko zna čega, zato jer vi ne možete dobiti ono što želite.

No, to je valjda hrvatska tradicija. Nakon tisućjleća tuđih vladara ljudi su navikli gunđati kako ništa ne valja i kako itko nije dobar, a sad, kad im je netko dao bar djelić suvereniteta, ni dvadeset godina nije bilo dovoljno da iz guzice u glavu dođe što to zapravo znači. Pa zato nastavljaju gunđati i mrmljati. Pa dobro. Ono što ja znam je da ću nakon izbora svakoga tko bude gunđao pitati za koga je glasao. Ako je glasao za HDZ, hvala, doviđenja, evo ti banana. Ako nije glasao, hvala, doviđenja, ti nemaš pravo kritizirati. A ako je glasao za SDP i razočarao se, onda možemo zajedno napraviti štand i podići šatore na Markovom trgu kako bi se bagra što prije iselila iz Banskih dvora i napravila mjesta novima.

Jer ako ne valjaju, jedini što se može je mijenjati ih na izborima. Ako ne valjaju ni novi, mijenjati i njih pa će jednom valjda doći netko normalan. Ako nitko normalan ne dolazi, onda ih mijenjati brže i brže, dok m se ne zavrti u glavi od prolaska kroz vrata. A ako vam se ne vadi giljotina iz podruma, onda je ipak jedini način za to da izađete na izbore.


Post je objavljen 28.11.2011. u 14:12 sati.