Nadut stomak. Polako se sve treba sleci. Telefon kraj mene. Tisina. Trebalo je da se odmorim, da samo se opustim i nadjem untrasnji mir. Ali kad sebe zanemarujes toliko dugo, tesko se ponovo naci. Kod mene uvjek na vrhu srece ceka praznoca. Uspjelo je sve, svi ti naporni zadatci i te dvije sedmice sto su prosle kao u snu, bez reflekcije. Pretesko je bilo, i kad sam mislila da ne mogu vise, nasla sam snage. Sinoc su me njegove ruke mazile. Njezno. Tople ruke, sama pomisao na njih me uzbudi. I pored toliko godina. Zatvorili smo se u sobu i uzivali, tjela su tako divne igracke. Ne zelim opisivati jer to se ne moze opisati a da ne zvuci kao klise. Njegovi poljubci na kraju, pogledi, kad ti je neko najljepsi na svjetu iako nije. Pomislila sam da bi bilo divno roditi mu djete. Razumna sam ja osoba. Znam i ja da ne mogu cekati predugo. Razuman je i on, pa me pusta da sama odlucim. Danas je nastupilo neko praznjenje. Kao da sam sve zalihe energije istrosila i moram da budem nekreativna, nesposobna, nezahvalna i nervozna. Da se oporavim. Dusko je ponovo poceo da crta. I to kako crta! Koji talent! Kako je samo mogao prestati? Drago mi je vidjeti druga da radi ono za sta je stvoren. Niko mi ne moze reci da je takav talent slucajan, i da nije grijeh ne iskoristiti ga. Duzni smo sebi i svjetu da radimo ono sto nam je u krvi. Koliko god se to cinilo bezsmislenim. Ponekad nam je potreban neko da nas motivise. Neko ko ili nesto sto nas mozda nikad nece usreciti, ali je tu kao obecanje o necem boljem.
Post je objavljen 27.11.2011. u 02:00 sati.