Užasno je osjećam. I zapravo me živcira što ljudi to ne vide. Što je tako lako nasmijati se i reći da je sve ok, pričati, šaliti se, slušati tuđe probleme i slično, a nitko ne razmišlja kako se ja osjećam. Izvana nitko ni neće primijetiti da nešto nije ok, ali iznutra se raspadam. Fali mi on. On bi primijetio odmah da nešto nije ok i ne bi prihvatio "ništa" ili "ma sve je ok" za odgovor nego bi me gnjavio dok konačno ne kažem što je. I znao bi to popraviti. U ova dva tjedna od prekida, bilo je lakših i težih dana, ali je bilo podnošljivo jer smo se čuli svaki dan. Sad je on odlučio da se ne čujemo nekih tjedan dana da si malo posloži stvari u glavi, jer ovako nema dojam da smo prekinuli, kao ni ja, teško se naviknuti na to. Ova dva, tri dana koliko to traje su mi najduža u životu. Prekid ili ne, ali činjenica da ga ne mogu nazvati, čuti, poslati poruku barem me ubija. Četiri i pol godine pričamo svaki dan i sad toga nema. Miješaju se svakakvi osjećaji i ne mogu više razabrati gdje koji smjestiti. Jel mi fali zato jer nismo ni trebali prekidati ili samo iz navike ili mi je jednostavno važan kao osoba, prijatelj u ovom trenutku ili još milijun stvari? Ne znam što bih, cijeli dan samo na to mislim, teško mi je zaspati, ujutro se dići iz kreveta, raditi nešto za faks... Mogu pričati za hrpom drugih ljudi, ali nitko ne može zamijeniti njega. Uopće ne razmišljam o drugim dečkima na taj način. To je i normalno, nikad ne shvaćam one koji kao toliko vole svog dečka, curu, užasno pate nakon prekida i onda u roku od tjedan, dva već budu u novoj vezi. To je glupost. S druge strane savjeti poput, ma pusti to, sad si solo, uživaj, nadoknadi vrijeme, budi s kim hočeš, kad hoćeš... Jednaka glupost. Ja nisam uopće taj tip. Niti smatram ovu vezu izgubljenim vremenom. Naravno, nije mi nikad namjera bila biti tako dugo u vezi pa onda prekinuti, ali tako je ispalo. Život ide dalje. Najgore mi je što trenutno ne znam što želim, što osjećam i u kojem smjeru da krenem dalje =(
(ne mora nitko ništa pametno reći na ovo, samo mi je trebalo neko mjesto gdje mogu istresti i ove osjećaje, a blog je još nekako najbolje mjesto za to)
Post je objavljen 22.11.2011. u 14:36 sati.