Dok gledam ti sliku kroz dim cigarete,
Da ne zaplačem? Gubim i taj rat.
Spuštam do kraja moje rolete,
jer vani prolazi vrijeme, a ovdje stao je sat.
I to što ti se čini da još uvijek dišem,
neka te ne prevari da ja još postojim.
Sama sa vrata ime si brišem,
tu adresu odsad zovi spomenikom svojim.
Ne, nije bilo krvi kada si me ubio,
desilo se to iz nehaja, tek tako…
Zadnju sliku koju pamtim je kad si me poljubio,
rekao mi zbogom i otiš'o polako.
I sad znam da nisi mogao da zaboliš me jače,
ni da uđeš dublje ispod kože moje.
Sad znam da nisu suze samo kad se plače
i da tek jedan preživi što srušili su dvoje.
Znam da kad se kaže ''voljeti do smrti'',
zaista se umre, duboko iznutra.
A ta kazaljka na mome satu što se vrti,
jedino će njoj i osvanuti sutra.
I ako me sretneš negdje, usred grada,
i ako ti se učini negdje lice moje,
pa pomisliš u sebi kako izgledam još mlada
i kako mi godine tako dobro stoje,
to neću biti ja, vjeruj mi da neću,
niti moje lice, a niti moj lik.
Možda ubio si mene, ljubav i svu sreću,
ali to što vidiš, tvoj je vječni spomenik.
Tu je da tek nekad naiđeš na njega,
i podsjetiš sam sebe koliko si jak
kad ni na trenutak ne sjetiš se svega,
niti mojih suza, ni imena čak.
Nek na moju sramotu ide život cijeli,
kad ponosa nemam niti malo već.
Ali mi smo se oboje u ''zauvijek'' kleli.
Eto, netko je morao i održati riječ…
Post je objavljen 20.11.2011. u 15:30 sati.