Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/pjesnicka-dusa

Marketing

sjećanja...

kao što kaže jedna moja pjesma...
.....prođe me sjena davnih vremena i sjećanja na ono što je nekad bilo....

Ahh da, svega je bilo. Tko je tada mogao zamisliti gdje ćemo biti danas i što ćemo proći.
Sjećam se koliko sam se ko mala igrala oko i u kući u kojoj sada živim... tu se ujedno desila i moja prva i zadnja krađa :D eh da to su bila vremena... kad smo se zaključali u štali i pravili se da nas nema....a u nedjelju svi smo čekali na red pred ispovjedaonicom zubo nedužna dječica pjeva
U dvorištu je bila jedna velika stara trešnja.. nekada je na njoj bila drvena ljuljačka što je moj djed osmislio... ajme što sam se naljuljala na njoj.... sada postoji samo panj te trešnje i nalazi se ispod mog kamenjara sa cvijećem.... Ali korijenje te trešnje je ostalo posvuda... sjećam se samo kada smo kopali temelje za terasu...ajme pa tog korijenja je bilo posvuda... kao da je jučer bilo...

Kada sam dedi radila pite od blata, jadan se morao praviti da to jede... bakine priče o crvenom vrapcu...koja me izluđivala ali uvijek sam nasjela...
Čudom najranije uspomene me vežu za drage ljude... jednom sam sanjala dvorište i vrt kao što je nekad bilo... mami sam opisivala san... nisam pojma imala da je to tada postojalo i upravo onako kako sam ja sanjala... imala sam tada oko 2g... mama mi je pokazala slike i zaista bilo je to dvorište iz sna...

Sjećam se kako sam sa 3g na biciklu išla sa bakom nositi jesti staroj prabaki. Baš je bila dobra ta prabaka, njezinog lica se sjećam i tog jednog jedinog puta. Pa sprovoda od pradjede...imala sam 6g... točno znam što sam imala obućeno... čudno je to pamćenje.

Bila sam zaluđena životinjama...nekad sam i maltretirala i mačke, sretnice su se ipak uvijek dočekale na noge, sirote. A plastične konjiće i jednog bambija sam vukla po cesti i kod bake i dede sam se pravila da ih hranim sjenom dok su oni hranili krave. Ahh kao da je bilo jučer.

Kada sam učila voziti auto... ujak je stavio 2 jastuka ispod moje guzice da bi došla do volana... ni sama neznam kako sam uopće mogla doć do kočnice rofl. Kasnije sam svašta isprobala... traktor, kombajn, kombi... eto jedino kamion nisam vozila... ali imam uspomenu na ruci kad sam se penjala na prikolicu od jednog i ožiljak je tu dan danas. Moju prvu micu macu sam ulovila na gumi od tog kamiona...bila je poludivlja ali sam uspjela sretan.

Onaj trenutak kada sam izgubljeno gledala ispred srednje škole di se uopće nalazim...i jedne ponavljačice koja mi je ljubazno sve pokazala. Školskih klupa... kako se ono bio zvao kostur psa... ne mogu da se sjetim...

Kartanja u zadnjoj klupi na faksu... nije ni čudo što ga nisam završila rofl.
Pisanje pjesama...pisanje priča... svako jutro u tramvaju nova priča.... još uvijek imam tu bilježnicu.

A tek ljubavi... ajme meni što sam bila zaljubljena... patila za nekim ko ni pojma nije imao da mi se uopće sviđa...stranice i stranice dnevnika...

Pogleda mog sadašnjeg muža onu večer kad smo se upoznali....tog pogleda me bilo strah... mog šešira koju su tu večer svi mažnjavali... on jedini nije....
Prvog našeg poljupca i onog osjećaja...

Odlaženje sa društvom na šodericu...pećenje jegera na štapovima i noćno kupanje... e to su bili dani... šta svašta nismo radili...
Brežuljak u šumici gdje smo se sastajali....kišne večeri i kišna jutra... bambus... tequila rofl

Tako blizu a tako daleko... i svi ti ljudi gdje su sada... toliko sam udaljena od svih tih ljudi s kojima sam se najbolje zabavljala... svatko je krenuo svojim putem....ali nije nitko zaboravio.
Tada smo bili bez briga i problema, samo uživancija... A sada ni alkohol nemože izbrisati što smo sve prošli od tada do danas.... ne ja ne pijem, samo se šalim wink. Ali bilo je i toga... od sreće, od tuge... tuga i jad....

Svašta smo prošli društvo moje staro... neki putovali u daleke zemlje...neki se oženili i rastali...neki s djecom, neki slobodni... i sa bogatim životnim iskustvom...

A što nas sve još čeka... tada nismo mogli ni sanjati. Ne možemo ni sada... možemo samo čekati, putovati kroz život najbolje što znamo i nadati se....


Prođe me sjena
davnih vremena
i sjećanja na ono
što je nekad bilo

U mislima stvorih
sliku života
ružna sjećanja? ne!
samo ljepota

I lutaju misli
ovim svijetom
donose pitanja razna
Što smo? Gdje smo?

I tada dvoje postaju jedno
za sobom ostavljaju samo strah
razmišljanja da će postati prah
Na kraju ostaje samo jedno
koje će živjeti za sve nas!

A.R.V.

Post je objavljen 19.11.2011. u 08:27 sati.