Marketing
50 lipa.
Sva sam puna inspiracije ovih dana. Toliko ''zanimljivih'' ljudi susrećem ovdje da bi bila prava šteta da o njima nešto i ne napišem.
Ovaj sam četvrtak odlučila izaći sa dvije novopečene prijateljice, kolegice ili kakogod da ih trenutno nazovem. Nije to sad zapravo ni bitno s kim sam bila, kako i gdje. Ima jedna određena situacija zbog koje sad sve ovo i pišem.
Naime, dok smo sjedile na klupici (ja sam tada zapravo stajala iz razloga što je klupa, zajedno sa mojim hlačama bila mokra zbog prethodnog prolijevanja alkohola) nama se pridružio čovjek- sakupljač plastičnih PRAZNIH boca. Tada mi se već malo vrtilo, sve sam ja razumjela – mogla sam pričati o bilo čemu. Samo mi se malo vrtjelo , a s obzirom da skoro nikad ne pijem ..to je valjda bila i normalna pojava.
I tako pričam ja priče kad odjednom dolazi policija; super .. Novi grad. Novi ljudi – odlučim se; popit nešto nakon sto godina i eto ti odmah policije. Međutim, ovi su bili dobri policajci, došlo mi je da im kažem čitav tekst lijepih riječi i to samo iz razloga jer su lijepo došli, pozdravili i rekli kako ne možemo biti tu jer kao smetamo gostima hotela. Još jedan stvar za koju sam bila jaaaako zahvalna (tada) jest ta da su nas oni zapravo uputili na jedno drugo mjesto, gdje možemo biti jer; tamo ne smetamo nikome.
E sad, trebalo je pokupit svoje stvari i otić, ali tada sam ja shvatila kako moje boce nema. Nije bila PRAZNA. Uopće nije bila prazna, bilo je tu još ''tekućine'' za jedno piće. Htjela sam razgovarati sa čovjekom, ali to nije baš bilo previše moguće iz razloga što je njega tada policija ispitivala dokumente i slično. I to sve samo zato jer je sjedio pored nas sa dvije vreće pune PRAZNIH boca. Virnula sam u te vreće i ugledala svoju bocu. Svoju PRAZNU bocu koja...nije bila prazna, ali ju je on odlučio ispraznut i stavit ju u vreću.
Čula sam kako mu policija govori da ima problema sa boravištem i kako se nije odjavio i tako nešto slično. Kada je policija završila s njim, otišla sam do njega i počela razgovarati s njim kako nije uredu da je on moju bocu ispraznio i uzeo ju bez pitanja. Rekla sam mu također, kako bi ja njemu dala tu praznu bocu, kako ću mu uvijek dati praznu bocu ali kako ta još nije bila prazna. Gledao me zbunjeno i rekao kako nije on uzeo tu bocu,nego da su mu je drugi što su bili samnom dali. Ispričala sam se.
Kolegica mi se poslije smijala kako sam napala tog jadnog čovjeka, iako smo obadvije znale kako je on uzeo bocu i ispraznuo je. A ironično je zapravo to što smo mi, kad smo tek došle pričale o tome kako ti ljudi kupe boce i kako neki znaju samo ispraznit bocu i uzet je bez ikakvih pitanja.
Što sve ljudi neće napraviti za 50 lipa. Ne znam kako bih danas komentirala ovu situaciju. Ovo što se dogodilo je pretužno. Nemam nikakvih riječi osim tih: suviše tužno. Radije bih da mi je rekao kako mu treba dvije, tri, četiri ili pet kuna pa da mu dam kune, a ne tu jednu jadnu bocu za 50 lipa ... ali shvatila sam da zapravo, tom je čovjeku to zapravo i posao; jedini posao. A svaka se kuna treba zaslužiti. Pa eto ..
Post je objavljen 06.11.2011. u 22:01 sati.