Posjetila sam je ...odnijela sam joj cvijeće, anđelića – jer to je najbolje opisuje (i to je malo) i zapalila sam svijeću. Gledala sam u sve te svijeće i svo to cvijeće koje je stajalo tamo... Nema je već godinu dana a ja je još uvijek tražim iza svakog ugla – u svakoj kovrčavoj kosi.
Sama pomisao da stoji ispred mene .. i da ja tu ne mogu učiniti ništa..jednostavno ..
Sada bi htjela da sam netko drugi. Da su svi oko mene netko drugi – ili barem oni koji su to prije bili. Ali sada svih tih onih koji su bili – više nema. To je tužno – to je znak da starim. Da sam sljedeća.
Kako to Ivo Andrić kaže, a ja uvijek volim reči: ''Potreba za životom'' ...
Gledao sam te sinoc. U snu. Tuzan. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeca,
Na visokom odru, agoniji svijeca,
Gotov da ti predam zivot kao zrtvu.
Nisam plakAo. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajuci da su tamne oci jasne,
Odakle mi nekad bolji zivot sjao.
Sve bas, sve je mrtvo: oci, dah i ruke,
Sve, sto ocajenjem htjedoh da ozivim
U slijepoj stravi i u strasti muke.
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja jos je bila ziva,
Pa mi rece: Miruj! U smrti se sniva.
Antun Gustav Matos (1873 - 1914)
*The drugs don't work - The Verve
Post je objavljen 02.11.2011. u 02:30 sati.