Pregled posta

Kršćanski Gnostici & mahayanski Kargyutpe komparativna analiza

Pozdrav svima!

Danas imam za vas, štovano čitateljstvo, jedan lakši članak zapravo isječak jednog poglavlja iz knjige koju upravo čitam. Lijen kakav jesam teško sam se odlučio prevesti ga s engleskoga ali ipak učinih tako jer mislim da je to višestruko korisno. Riječ je o upoznavanju s duhovnim tradicijama čistim poput besprijekorne svijetlosti, o bakljama koje raspršuju tminu bezbrojnih eona kao što bi rekao Tilopa. Riječ je o zanimljivoj komparaciji nasljednika Učenja pravog povijesnog Krista sa jedne strane i himalajskih mistika tradicije Kargyutpe s druge. Eto, ja moram priznati da do pred negdje par mjeseci nisam ništa konkretno znao o tzv. kršćanskim gnosticima, osim da su davnih dana zatrti zbog svojih heretičkih svjetonazora, nešto sam usput pokupio da su vjerovali u reinkarnaciju i samospoznaju te da ih stoga dan danas „katolički apologeti“ kao i čuvari pravovjerja oficijelnog kršćanstva ostalih tradicija spominju kao otjeranu babarogu i primjer svoje trijumfalne pobjede i pročišćenja od hereze.
Moram se odmah na početku ograditi od bilo kakvih insinuacija jer ovo je kao i sve drugo na mojem blogu čisto informativne prirode i nije namijenjeno napadanju ili vrijeđanju bilo čijih i bilo kakvih uvjerenja, osjećaja i šta ja znam čega... Ja to nekako doživljavam u stilu- evo vam, ko vidi neka čita kako ne bi poslije bilo nismo znali. Ovo je samo jedan mali dio velike priče o svemu što je bilo, jest i ima biti kao i o našoj ulozi u tome.

Pisac Walter Evans Wetnz je osjetio potrebu zapadnom čitatelju približiti, nama nepoznat, koncept izravnog prakticiranja duhovnosti koji je zapravo norma u budističkoj filozofiji, a koji je u dijametralnoj suprotnosti sa (kao što ćemo na kraju vidjeti umjetno nametnutim) konceptom, „vjerujuće“ duhovnosti tj. one koja se zadržava na pukom kultu vjere u nešto i slijeđenje vjerskih dogmi. Gnostici zapadnog svijeta koji su čuvali izvorni nauk povijesnog Krista stoga su najbolji dokaz da između njegova nauka i Dharme Sakyamunija Buddhe itekako može stajati znak jednakosti i to ne običan „=“ nego onaj matematički znak s tri vodoravne crtice koji se upotrebljava kada treba naglasiti identičnu jednakost dviju vrijednosti!

Uživajte u tekstu, na kraju sam dodao svoj komentar pa kome se ne da čitati sve može se odmah otkoturati dolje ;-)
(nekoliko rečenica u zagradama, koje se pojavljuju u tekstu, su također moje nadopune i pojašnjenja)



Gnostički simbol i sam malo podsjeća na Kotač Dharme i slične simbole koji se pojavljuju u dharmičkim religijama.


Usporedba Kargyutpi s gnostičkim kršćanima

Kao temelj za komparativnu analizu Kargyutpa sistema mističnih uvida i spoznaja, možemo uzeti primjer kršćanskih Gnostika (Znajućih, Onih koji znaju). Njihov duhovni sistem je sasvim vjerojatno najsličniji od svih poznatih europskoj misli, a s kojim se mogu povući mnoge zapanjujuće paralele.

Dakle gnostičke zajednice, iako nisu bile organski spojene u jednu cjelinu kao Kargyutpe, imale su svaka svojeg vrhovnog (poglavnog) gurua (primjeri su Valentin, Marcion, Basilid) te njihove gurue nasljednike i Apostolsku Sukcesiju na zemlji, a vrhovnog duhovnog poglavara u Kristosu od kojega se preko Svetaca i Aeona sa nadljudskom inteligencijom prenosila Božanska Milost Oca prema njegovim ljudskim sljedbenicima.

(radi razumjevanja svakako pogledati objašnjenje gnostičkog termina „Aeon“ na wikipediji jer će odmah biti i jasnije mnogo toga u filozofiji mahayanskog budizma gdje također govorimo o raznim Emanencijama, Buddhama ovoga ili onoga itd. također savjetujem koristiti i ostale linkove koje sam stavio na nepoznate termine, jer ne mogu ići objašnjavati baš sve u detalje, zahvaljujem na razumijevanju)

Saturnije iz Antiohije, koji je također bio jedan od velikih gnostičkih gurua u vrijeme oko 120. godine naučavao je da se apstinencijom od mesne hrane i primjenom stroge askeze, kakvu su npr. prakticirali Kargyutpe, može dosegnuti Vrhovna Spoznaja (Prosvjetljenje) preko Sina, tj, Aeona Kristosa (koji je zapravo emanencija Oca). Prema nekim od brojnih gnostičkih škola, Bog Otac bio je Primordijalna Osoba, Antropos, usporediv s Adi (Prvim) Buddhom o kojem govore Kargyutpe i ostale škole Sjevernog budizma.

U skladu s budizmom općenito, gnostici nisu poznavali doktrinu ispaštanja ili odrađivanja duhovnog posla u ime nekoga drugoga (u smislu- Krist je patio radi drugih i time sve riješio te nikakva duhovna praksa više nije ljudima potrebna na putu Realizacije). Takvu dogmu uveli su kasnije Koncilsko Crkveni kršćani (ovim terminom pisac označava neobičan proces i njegove aktere- pojavu tzv. crkvenih koncila na kojima je počelo proizvoljno dogovaranje oko nekih stvari). U svakom slučaju kao i za budiste tako i za gnostičke kršćane nije bilo upitno da Spasenje/Oslobođenje zavisi isključivo i jedino od vlastitih napora, Buddha i Krist su Vodiči na tom putu, a nikako sami po sebi Spasitelji.

Nadalje sličnost između te dvije tradicije očitava se i u ceremoniji inicijacije pojedinca u školu učenja, među gnosticima kao i mahayanskim budistima uobičajeno je korištenje Mantri. Gnostička „Sophia“ (Mudrost) i „Prajna“ (Mudrost) iz Prajna Paramita jednako su personificirane kao Ženski Princip Prirode ili „Shakti“(tib. Yum). Ne-stvoreno, Ne-bivajuće, Tijelo Sve Inteligencije- Ne-personalno Božanstvo gnostika može se usporediti s „Prazninom“ (Shunyata) mahayanske filozofske škole. Vrhovna Pleroma koja se spominje u djelu Pistis Sophia (jedno od glavnih Valentinovih gnostičkih „evanđelja“) nije puno različita od koncepta Izvan Prirodne Nirvane.

Prilikom povlačenja ovih paralela također je važno razlikovati gnostički kršćanski ideal asketizma od asketizma i odricanja kakvo su prakticirali ne-gnostički kršćanski pustinjaci u pustinjama Egipta i drugdje po Bliskom Istoku te njihovi nasljednici u vidu raznih monaških redova kršćanske Crkve kakva je danas organizirana.
Gnostički kršćani su kao i budisti ali za razliku od kasnijih crkveno-koncilskih kršćana temeljnom smatrali doktrinu reinkarnacije. Njihov ideal je dakle stjecanje takvog nivoa pozitivne i direktne duhovne spoznaje u tijeku života na zemlji da bi se nakon mnogo životnih vjekova provedenih u takvoj svetoj praksi konačno ostvarilo Prosvjetljenje ili Kristovstvo.
Gnostički kršćani molili su da nakon vlastitog dostignuća stadija Kristovstva budu opunomoćeni pomagati cijelom čovječanstvu u postizanju istoga Cilja (analogija sa Zavjetom Bodhisattve u mahayanskom budizmu)

S druge pak strane koncilsko-crkvenim kršćanima je na koncilu u Konstantinopolu 553. godine zabranjeno da vjeruju u doktrinu ponovnog rođenja (reinkarnacije).

(Taj sramotni i proizvoljni dekret koji je u svega par riječi odredio duhovnu sudbinu većine čovječanstva glasi ovako):

„Tko god bude podupirao mitsku doktrinu o pred-postojanju duše i posljedični čudesni stav o njezinu povratku neka bude anatema!“

Dakle tek je 553. godine reinkarnacija postala hereza za službeno kršćanstvo. (Pola tisućljeća nakon što je živio povijesni Krist!!) Do toga trenutka dakle, koncept reinkarnacije bio je normalno toleriran među svim kršćanima, osobito među onima koji su bili skloni gnostičkom učenju kršćanstva.

Kao posljedica te koncilske odluke koncilsko-crkveni kršćani više nisu bili u mogućnosti održavati altruistički ideal ( tj. nakon vlastitog Prosvjetljenja- bodhisattvinsko pomaganje svim ljudima na putu do istog cilja) poput njihove gnostičke braće nego su s vremenom prihvatili niži ideal spašavanja sebe samih i to vjerom u nepogrešivost crkvenih dekreta i učenja.
Efekt koji gnostički asketski ideal ima na čovječanstvo jest pozitivan, kreativan i neograničen dok s druge strane crkveno-koncilski kršćanski asketi imaju ideal za koji se može reći da je negativan, ne-kreativan i sebičan.
Kršćanski Gnostici traže Realizaciju te kao i Kargyutpe i yogini među Hindusima i sufisti među Muslimanima odbacuju tu čudnovatu formu Zapadnjačkog intelektualizma kakvu su preferirali Crkveni Koncili, a koja vodi ka formuliranju slogana koji počinje sa „Ja vjerujem…“ te posljedičnim dekretima i anatemama protiv onih ne vjeruju. Oni (koncilsko-crkveni kršćani) zapravo prihvaćaju samo znanje koje je već ostvareno od strane nekoga drugoga ili koje je ostvareno u smislu da je predstavljeno kao gotova stvar spremna za konzumiranje. (Početci konzumerizma?!)

Iz toga aspekta Kargyutpe i sljedbenici Milarepe su bili Gnostici (Znajući) među budistima, kao što su sljedbenici Valentina i Marciona bili Gnostici među kršćanima, te su se dakle „heretički“ suprotstavljali svakoj dogmi ili vjerovanju intelektualno temeljenom samo na pukim Spisima ili Tradicijama- to je ono što nauk Milarepe nepogrešivo pokazuje.





A eto I zašto se sve tako logično poklapa u naoko geografski distanciranim filozofijama. :-))


Eto, nadam se da ste uživali u tekstu. Ono što imam za prokomentirati je moje viđenje važnosti uvida u povijesne istine. Ljudi su čini mi se vrlo skloni prigovaranju i kritiziranju svega i svačega danas. Stalno je netko nečim zakinut, fali nečega, političari su ovakvi ili onakvi, treba popraviti šta ja znam, ekonomiju i gospodarstvo i sve će biti u redu i svi će zauvijek živjeti sretni i veseli i sl. Ok, nije to skroz bezveze, ali nekako sve više to doživljavam kao hrpu ljudi koji kritiziraju boju fasade ili prozorskih okvira na kući u kojoj žive, a s druge strane truli temelji kroz koje zidovi upijaju vlagu i zbog kojih im zrak truje pljesniv miris, to ih ni najmanje ne zabrinjava nego dapače svako upozorenje u tom smjeru izaziva bijesnu reakciju ili pak ismijavanje problema. To mi je čudno zapravo… Ponekad se priča o odgovornosti, npr. imati dijete znači odgovornost u skrbi za njega tj. da ga se prehranjuje, odijeva, šalje u školu, onaj tko npr. ima automobil isto ima odgovornost prema vozilu da npr. promijeni ulje ili gume s vremena na vrijeme. Uglavnom znamo otprilike što je odgovornost, hoću reći da postoji i odgovornost prema povijesnim istinama i isto kao što roditelji ne smiju zanemariti niti jednu odgovornost prema djetetu tako niti svi mi ne smijemo s nonšalantnim odmahivanjem glavom odbacivati pitanja povijesne istine i učenja o njoj. Ukoliko ipak odlučimo tako postupiti odakle nam točno pravo čuđenja kad nešto pođe po zlu? Odakle vlasniku automobila koji nikada nije ni kontrolirao nivo ulja u motoru niti ulje promijenio pravo da se čudi kad motor konačno jednoga dana zariba? Da li se roditelj koji nije djetetu osigurao smještaj u toploj sobi u zimi može čuditi zašto je dijete bolesno? Uglavnom, po meni, u ovome kratkom tekstu vidjeli smo osim povijesnog pregleda zbivanja također i kako funkcioniraju neke stvari koje se odvijaju i danas. Mislim na programiranje stvarnosti, na proizvoljno određivanje onoga što jest, a što nije u zavisnosti od interesa interesnih skupina koje se time poslom bave. U ono vrijeme „zajahati“ mladu religiju koja je bila zasnovana na zdravim temeljima velikog svetog čovjeka Krista bio je imperativ kako bi se stvari držalo pod kontrolom, to je jasno. No dobro, to je davna povijest tu se više ništa ne može napraviti. Učenje o povijesti nema važnosti ako naučeno nema primjene u sadašnjosti- tome jedinome trenutku koji se računa da se tako izrazim. Religijske dogme u svijetu zapadne civilizacije spadaju najvećim dijelom u prošlo svršeno vrijeme, sadašnjost pripada znanosti.
I tu se opet ponavlja povijest. Po „svetim“ institucijama neki moderni farizeji prema svojim proizvoljnim interpretacijama donose dekrete, što je zdravo, što je bolesno, što je normalno, a što nije. Ako se nešto ne poklapa lako se nadopuni izmišljenim, pa tko će znati…svjetovnjaci pojma nemaju ;-) Ja jako poštujem znanost i znanstvenike da se razumijemo, ali pitanje ostaje koliko se netko ima pravo miješati u živote drugih kroz objave nekakvih istina do kojih dolazi svojim vlastitim proizvoljnim metodama koje pak do njega samog dolaze pukim tradicijama i spisima. Opet se „potrošača“ dovodi pred gotov „proizvod“ pred instant istinu koju je dovoljno čuti ili pročitati, a kako je potekla iz „neupitnih“ izvora i nema druge nego prihvatiti je kao neke moderne koncilske dekrete.

Kako se znanost u modernom zapadnjačkom diskursu danas često i rado prikazuje kao dijametralna opozicija religioznom dogmatizmu utoliko je važno znati da se problematika znanstvenog totalitarizma ili izgradnja neupitnog, nedodirljivog svetog kulta proučava od strane ozbiljnih filozofa negdje od sredine 20-og stoljeća. Sa desne strane pod „Važni linkovi“ stavio sam zato ovaj naslov „Kako se zaštititi od nauke“ vrlo zanimljiv i pronicljiv tekst koji će samo dobivati na važnosti s vremenom.
Kao što je u davna vremena religija bila od iznimne važnosti u životima ljudi danas su to neke druge stvari- tehnologija, ekonomija i kao takve ne smiju biti izvan svake kontrole. Iste one ekipe koje su vedrile i oblačile po „crkvenim koncilima“ (na kojima se očito Europu i Europljane stavilo pod pasku za sljedećih preko 1500 godina) to čine i danas s kojekakvim gripama i cijepljenima, sa raznoraznim financijskim krizama i krahovima burzi, bankarenjima i gospodarenjima, organiziranjem bratoubilačkih ratova među sirotinjom i da ne nabrajam te stvari više.

To je uglavnom sve o ovoj zanimljivoj temi, za mene osobno je najvažnije uvidjeti kako se u kojem god smjeru krene, bilo vremenskom, bilo prostornom, u koje bilo područje ljudske djelatnosti sve nekako sažima prema istome i onda opet u krug. Baš kao da smo u nekakvoj vremenskoj omči, zar ne? ;-)


Post je objavljen 21.09.2011. u 18:02 sati.