Znaš onaj osjećaj kad znaš da si u pravu, iako ti sve upučuje na to da griješiš!? Znaš za onaj osjećaj koji te tjera da ustraješ iako već i sam počneš sumnati da je uzalud? I znaš za one ljude koji ti postavljaju prepreke na tom putu, koji te sabotiraju iako oni misle da ti pomažu?! Znam za sve to.
Već dosta dugo znam, godinama, mogao bih reći... Znam i svejedno se probijam i dalje prema naprijed.
Teško je ... noge bole. put je sklizak... Nema oslonca da se pridržiš ako počneš padati.... i padnem - više puta... Nisam poput mačke, ne dočekam se na noge... Zato svaki pad boli, svaki više od onog prethodnog...Ostaju modrice i poneki ožiljci, da me podsjete na pad....
Teško je... nema garancije da neću pasti... samo vjera u sebe da ako padnem opet ću ustati...
Imam toliko snova za ostvariti i tješim se da ima još vremena za sve njih, ali ponekad - sve češće - počnem se pitati - imam li stvarno vremena?!
Gledajući ljude koje poznajem ne mogu a da ne povućem paralelu između njih i sebe, i ne sviđa mi se uvijek ono što ispadne...
Nisam zavidan njima na njihovim životima, stvarno nisam ali oni bar žive a ja se sve više osjećam mrtvim iznutra....
Pišem knjige koje samo ja čitam, hranim se uspjehom drugih ljudi mjesto svojim, živim ljubavi svojih prijatelja mjesto svoje.... I mrzim se zbog toga...
Kakav je to svijet koji ti uskračuje priliku da ostvariš snove i da budeš dobar u tome? Ne kažem da svi moraju biti uspješni, ali bilo bi lijepo da svi dobiju prilku za to...
Trebao bih biti sretan - nisam više krezubi tip koji nasmijava ljude jednom tjedno na stand up večerima, zubi su sad na svom mjestu, vraćena mi je osobnost i vanjština... Ali ostao je osjećaj da je sve drugo ostalo isto...
Trebao bih biti sretan zbog promjene a nisam, i nitko me ne pita kako se osjećam... Svi zaključuju da sam sretan - da to dolazi samo po sebi....
A ja imam osjećaj da sam živio bolje kad nisam bio " normalan " nego što živim sad...
Nije doduše, da sam bio bliže izdavanju knjige, ili da sam trebao postati uspješan i slavan, ali bar sam znao kome je stalo do mene... Sad u to nisam više siguran... Neki prijatelji to više nisu, neki poznanici postali su stranci... kao da sam platio cijenu za nove zube... kao da mi netko poručuje: - ti si dobio poklon i to je to... sad se strpi neko vrijeme kad opet dođeš na red...
U tome je poanta... ja ne želim čekati... bojim se da nemam vremena... ako čekam propustit ću priliku a prilike su veoma rijetke u današnje vrijeme....
Postalo mi je tijesno živjeti u ovom tijelu, kao da me ono sputava..kao da je ono krletka koja me drži zarobljenog, poput ptice... I dalje mogu pjevati, skladati prekrasne note kojima će se diviti čitav svijet - ali nikad neću moći raširiti krila i poletjeti u visine - okusiti slobodu...
Što ako više nemam vremena....
Post je objavljen 30.08.2011. u 16:06 sati.