Imao sam još neke stvarčice za odraditi za posao, stoga sam na miru sjeo na terasu, s kompjuterom na sklopivom plastičnom stolu ispred mene. Mirna subotnja večer. Stavio sam potiho lagani jazz.
Esbjörn Svensson Trio - Bound for the beauty of the soul
Bilo je dosta malo prometa za subotnju večer, bar po staroj cesti kroz grad i prema njegovom izlazu. Okolna tišina bila je ugodna i pasala mi je.
No, onda sam shvatio da tišina i nije potpuna, već da je stalno prekidana bukom s obližnje brze ceste. Brojni auti koji su prelazili vijadukt, lupali su svojim gumama po metalnim spojevima velikih blokova ceste, proizvodeći pritom praskave zvukove, koji su kao bol rezali ovu ljetnu večer. Toj je boli pridonosio stalni šum guma po asfaltu.
Jednom sam čitao kako je za proizvođače automobilskih guma, pored problema držanja ceste, apsorpcije vode i trošenja gume, također i problem buke. Kod današnjih automobila više nije problem potrošnje goriva, koja je minimizirana (uzgred, problem je u vrsti i cijeni goriva, ne samoj potrošnji goriva), nije također problem niti buke motora, koja je smanjena do krajnjih granica i gotovo više uopće ne predstavlja problem… Problem za okoliš sve više postaje prašina s guma koja se troši te upravo – buka koju proizvode gume. Jer, kad malo bolje pogledate, buka današnjih auta je gotovo u cijelosti samo ona koju proizvode gume. Motor niti ne čujete.
Sjedio sam tako u mraku, samo s laganim svjetlom monitora ispred mene, i shvatio da cijela dolina, kao i grad, spavaju u potpunoj tišini, a jedina buka, i to ne baš diskretna, je buka obližnje brze ceste koja prolazi sami obodom šireg gradskog kruga. Odavde je to možda 2 km zračne linije. Slušao sam i prijedloge da se stave bukobrani. Oni su djelomično rješenje za šum guma, međutim buku prijelaza spojeva na vijaduktu ne mogu otkloniti nikakvi bočni zidovi bez obzira o kojem se tipu pregrada radi.
I dok sam tako slušao buku koja se neprestano, u manjim ili većim valovima, širila dolinom, pitao sam se je li moguće da nikome drugome ta buka ne smeta, izuzev onih par ljudi kojima prolazi tik do kuće?! Je li moguće da nitko u ovoj dolini ne čuje tu buku? Zar su svi zatvoreni u svoje kuće, gledajući televizije, da niti ne primjećuju tu buku? Zar svi koji su vani imaju tako bučno društvo oko sebe svaki puta, da ne čuju svu tu buku koja odzvanja cijelom kotlinom!?
…
Uskoro će proširivati brzu cestu u njenom transformaciji prema autocesti. Razvoj.
Da li je takva vrst razvoja nužna? Ili, ako je potrebna, mora li biti baš na takav način? Imamo primjera u Austriji gdje su ceste rađene u tunelima i na vijaduktima, kako ne bi rezale prostor i umjetno ga dijelile, kako ne bi uništavale staništa životinja. Smanjivanje dozvoljene brzine prolaza kako bi se smanjila buka…
U skorom proširivanju brze ceste morat će se odlučiti o tome s koje strane postojeće ceste će krenuti nova dionica. S jedne strane su uglavnom padine brežuljaka, zemlje i fliša, ponešto kamena, mahom bez građevina, bez polja i oranica, bez istaknutih staništa, prostora ili sličnih prirodnih elemenata od veće važnosti.
S druge, lijeve strane, preostatak je od brda u koje su urezali cestu. Taj komad kamena, zemlje i vegatacije je jedini preostali zid koji grad i okolna naselja, točnije cijelu kotlinu, dijeli od buke brze ceste. U trenutku odabira te lijeve putanje, srušit će se posljednji masiv koji je nudio određenu zvučnu izolaciju amfiteatarskoj dolini od buke autoceste. Njegovim rušenjem cijela dolina postat će amfiteatar koji će rezonancijom i ehom pojačavati buku prometa na autocesti i neopisivo narušiti tišinu, život u dolini.
No, da li ikoga smeta nedostatak tišine?
Daljnjim napredovanjem proširenja trase u autocestu, morat će se najprije proći iznad korita potočića, koji su H. vodoprivreda i H. vode već ionako uništili svojom sustavnom „brigom“ za vodene tokove koji su savršeno dobro funkcionirali i prije ljudske intervencije, i koji sada, nakon kvalitetne intervencije, nemaju gotovo nikakvog oblika života u sebi, a sva vegetacija koja pokuša izrasti sustavno se uništava i krči. Korito će svake tekućice, kroz 10-15 godina postati barem dvostruko u dubinu, barem upola šire negoli ranije, a fauna će biti netragom izbrisana.
Nadalje, izgradnja ceste će prisiliti na izmještanje ili zatrpavanje potoka koji teče uz nju, na 10ak metara udaljenosti, idućih 12 do 15 kilometara, a osim toga i zatrpavanje i zagađenje izljevima s ceste, i nekoliko predivnih jezera koja služe kao akumulacija za potok i kao stanište riba, a jednako tako i za zabavu za nekoliko manifestacija ljeti. Također će dijelom zatrpati i zagaditi i malu močvaru nešto dalje, koja osim toga služi za napoj sad već malobrojne stoke i za natapanje okolnih poljoprivrednih zemljišta.
…
Spreman sam odreći se blagodati brzog putovanja koje pruža takva brza ceste, ako to znači očuvanje navedenih, i brojnih drugih elemenata, koji će inače nestati ili biti ozbiljno ugroženi.
Ne mogu shvatiti da je luksuzan i kvalitetan auto (najprije kupljen talijanskom penzijom njihov starijih, a zatim kreditima stranih banaka) tako brzo postao ključni element malih života, licemjerni odraz nečije moći i bogatstva, kompenzacija kompleksa koji se vuku iz djetinjstva.
Neshvatljivo mi je da je u medijima razvikana marka odjeće, tenisica ili kozmetike, koja se može kupiti u šminkerskoj trgovini, postala toliko važnija i potrebnija od javljanja ćuka u noći, zvuka zrikavaca, ježeva koji šuškaju po travi, staništa brojnim srnama, pticama, čapljama... sve to da može na bilo koji način biti važnije od čim bržeg i čim jednostavnijeg odlaska do Tower centra.
Ne susrećem mirna, staložena razmišljanja o nama i našem okruženju; samo se tu i tamo spotaknem o takvo što, onako u prolazu. Tišinu prirode i naših misli sada je zamijenila buka zvukova, boja, trgovačkih imena, luksuznih (plitkih) usluga, poslovnih obaveza, tehnoloških izmišljotina... buka nedostatka vremena za mir i za tišinu, nedostatak vremena za samoga sebe.
Nedostaje mi duboka tišina.
Post je objavljen 23.07.2011. u 23:42 sati.