Marketing
A.P.Čehov- Stepa; susret s noćnim stvorom
Jedan od meni najdražih, a sasvim vjerojatno i najdraži ruski pisac je Anton Pavlovič Čehov. Imam jednu staru knjižicu- njegovu zbirku izabranih pripovjedaka. Svakih par godina odnekud se pojavi i onda je iščitavam par dana dok opet ne padne u zaborav. Neke od pripovjetki su: „Jedan dan u selu“, „Stepa“, „Seljaci“, „U Sibiru“, „U dolu“ itd.
A.P. Čehov je rođen 1860.g. u gradu Taganrogu na Azovskom moru. Potekao iz siromašne obitelji, kada je propao posao njegova oca preselili su se u Moskvu. Njegov djed pak bio je kmet koji je uspio kupiti slobodu prije nego je u Rusiji ukinuto kmetstvo. Njegov vjerski fanatizirani otac često je zlostavljao njega i njegovu braću. Tokom života kasnije kao liječnik Anton je često besplatno liječio bolesne seljake osobito za epidemije kolere 1892./93.
A.P. Čehov 1890.g
Jedan od ključnih događaja njegova života je putovanje 1890.g. kroz Sibir do otoka Sahalin na ruskom Pacifiku. Kao liječnik i pisac ostavio je uistinu zastrašujuće svjedočanstvo o životu prognanih u kažnjeničke logore kao i sveopćem teroru koji su vršili carski upravitelji zabačenih krajeva nad lokalnim seljacima i domorodačkim stanovništvom. Svakome preporučam njegovo djelo „Otok Sahalin“ koje je kako putopis tako i povijesno svjedočanstvo, ali mirne duše može se nazvati i hororom. Nakon Sahalina Čehov se vratio u europsku Rusiju putujući brodom- Pacifikom i Indijskim oceanom, a posjetio je i otok Sri Lanku.
Čehov i Tolstoj u Tolstojevoj kući na Krimu 1901.g.
Međutim ovom prigodom ne želim se referirati na turobne scene iz spomenutog djela Otok Sahalin nego na jednu od pripovijetki iz njegove zbirke koju smatraju jednim od njegovih ponajboljih djela. Riječ je o Stepi, to je onodobna „priča ceste“- priča o putovanju bričkom (zaprežnim kolima) kroz beskrajna stepska prostranstva i o doživljaju dječaka Jegoruške koji s kola promatra čitav taj ogroman svijet- po prvi put u životu putujući nekamo daleko- na nauke. Evo nekoliko isječaka iz pripovijetke, možda koga potakne na čitanje cijelog djela:
…
Požnjevena raž, aptika, mlječika, divlja konoplja- sve potamnjelo od žege, crvenksto i polumrtvo, sada je umiveno rosom i pomilovano suncem oživljavalo, da nanovo procvate. Nad cestom su s veselim krikom prelijetale burnice, u travi se dozivale tekunice, a negdje daleko nalijevo plakali su vivci. Jato jarebica, poplašeno bričkom prhne i sa svojim mekanim „trr“ poleti prema humcima. Šturci, cvrčci, čegrtaši i rovci zagudiše u travi svoju jednoličnu muziku. Ali ne prođe dugo vremena i rosa se ispari, zrak se umrtvi i razočarana stepa poprimi svoj sjetni srpanjski izgled. Trava se pokunjila, život zamro. Suncem sprženi smeđezeleni humci, izdaleka ljubičasti, sa svojim kao sjena mirnim tonovima, ravnica s maglovitom daljinom i nad njima razapeto nebo, što se u stepi gdje nema šuma i visokih brda pričinja strahovito dubokim i prozirnim- sve je to sada izgledalo beskrajno, ukočeno od sjete…
Kako je zagušljivo i sumorno! Brička juri, a Jegoruška vidi sve jedno te isto- nebo, ravnicu, humke… Muzika u travi utihnu. Burnice odletješe, jarebice se više ne vide. Nad uvelom travom od dosade krstare gačci, svi su oni nalik jedan na drugoga i stepu čine još jednoličnijom.
Iznad same zemlje leti jastreb, lagano mašući krilima i najednom se zaustavlja u zraku, kao da se zamislio o dosadi života, onda stresa krilima i kao strijela leti nad stepom, a nerazumljivo je zašto leti i šta mu treba. A u daljini maše krilima vjetrenjača…
Ovu jednoličnost tu i tamo prekida po koja bijela lubanja ili kamen u aptici, na trenutak iskrsava siva gromada kamena ili osušena bijela vrba s plavosivom vranom na najvišoj grani, a onda ispred očiju promiču aptika, humci, gačci…
…
…
Začu se lavež pasa. Kao iz zasjede iznenada se pojavi šest golemih stepskih ovčara i s okrutnim zavijanjem i lavežem jurnu u susret brički. Neobično ljuti, s čupavim paučjim njuškama i očima crvenim od zlobe, okružiše bričku i ljubomorno gurajući jedan drugoga stadoše promuklo režati. Puni silne mržnje, oni su očito bili pripravni razderati na sitne komadiće i konje i bričku i ljude… Denjiska, koji je voliko dražiti i šibati, obraduje se toj prilici i davši svom licu zlorad izraz, nagne se iz bričke i očine bičem jednog ovčara. Psi još jače zarežaše. A konji zagrabiše; Jegoruška, koji se jedva držao na kozliću, gledajući oči i zube pasa shvatio, da će ga smjesta raznijeti na komadiće ako padne s kola, ali nije osjećao straha, već ih je gledao isto onako zlorado, kao i Denjiska i žalio je što nema biča u ruci.
Brička stiže do stada ovaca.
-Stoj!- zavikne Kuzmičov.- Drži! Tprr…
Denjiska se cijelim tijelom upre unatrag i zaustavi dorate.
Brička stade.
…
…
Prednji voz zaškripi, za njim drugi pa treći… Jegoruška osjeti kako se voz, na kojem je ležao, zaljuljao i također zaškripao. Jegoruška se čvršće uhvati za uže kojim je bala bila privetana, opet se nasmija od zadovoljstva, namjesti u džepu medenjak i njega počne da hvata san kao kod kuće u krevetu…
Kad se probudio već je sunce izlazilo; jedan ga je humak zaklanjao, a ono se trudilo da svojom svjetlošću poprska zemlju, napregnuto je svojim zrakama žeglo na sve strane i zalijevalo obzorje zlatom. Jegoruški se učini da sunce nije na pravom mjestu, jer je jučer izlazilo otraga, iza njegovih leđa, a danas mnogo ljevije… Pa i cijeli kraj nije bio sličan jučerašnjemu. Humaka već nije bilo, a svuda, kuda god pogledaš, prostirala se beskrajna nevesela ravnica. Ovdje-ondje izdizali su se na njoj mali humčići i letjeli su jučerašnji gačci. Daleko sprijeda bijeljeli su se zvonici i kučice nekakva sela; kako je bila nedjelja, seljaci su sjedili kod kuće i pekli i kuhali- to se vidjelo po dimu što se dizao iz svih dimnjaka i poput plave, prozirne koprene visio nad selom. U prostoru između kuća i iza crkve plavila se rijeka, a iza nje je bila maglovita daljina. Ali ništa nije bilo tako malo nalik na jučerašnje kao cesta. Nešto neobično široko, rasipničko i viteško protezalo se stepom umjesto ceste; to je bila siva pruga , dobro izgažena i pokrivena prašinom ali nekoliko desetaka hvati široka. Svojom prostranošću ona je u Jegoruški probudila nedoumicu i navela ga na fantastične misli. Tko se vozi tom cestom? Komu je potreban toliki prostor? Nerazumljivo je to i čudnovato. Odista bi se moglo pomisliti da u Rusiji još nije nestalo gorostasa što hodaju orijaškim koracima, kao Ilija Muromec i Solovjej Razbojnik i da još nisu izumrli viteški konji. Pogledavši na put Jegoruška predoči sebi šest visokih bojnih kola poput onih što ih je viđao na slikama u svetom pismu, kako jure jedna kraj drugih, u ta je kola upregnuto po šest bijelih konja i kola svojim visokim kotačima podižu do neba oblake prašine, a konjima upravljaju ljudi, kakvi se mogu samo vidjeti u snu ili niknuti u mašti. A kako bi ti likovi, da postoje, pristajali stepi i toj cesti!
…
Toliko o Čehovu, evo nešto malo o meni-
Kasno na večer jučerašnjeg dana vraćao sam s nogometnog igrališta sa večernjeg treninga zajedno sa prijateljem Gubecbegom poznatim trezvenjakom i avanturistom koji se na svojim putovanjima svačega nagledao. Već smo krenuli svaki svojim putem kad je on uzviknuo- „nešto puzi po asfaltu na parkiralištu!“ Morao sam dobro pogledati dok konačno nisam i ja primijetio malo crno klupko koje se motalo uz ogradu. Opreznim prilaskom stvoru sa suprotnih strana uhvatili smo ga u kut. Ispostavilo se da je riječ o mladom ježu, ne baš mališanu ali nedoraslom primjerku. Kako je bila riječ o parkiralištu ispred birtije odmah sam pomislio da bi jež mogao završiti pod kotačima pijanih i/ili poludivljih birtaša. Otrčao sam po kutiju i ponio ga sa sobom.
Slučajni noćni putnik ili agent Neue Ordnunga – mala bodljikava uhoda koja noću obilazi dvorišta i popisuje tko ima na dvorištu bunar, neregistrirani traktor, tko kazan za rakiju nije prijavio carini, tko drži košnice s pčelama, a ne plaća trošarinu na propolis, gdje se heretički šapuće da EU možda nije krajnji cilj svakog postojanja u svemiru,. o tome sam razmišljao dok sam ježurku nosio u kuću na ispitivanje. Mitom od komadića dinje i jabuke pokušao sam ga pridobiti na pravu stranu. Uzalud, zacijelo je unaprijed kondicioniran za ovakve slučajeve… Odlučio sam ga na kraju pustiti da djeluje dalje po vlastitoj savjesti, ali iza kuće u voćnjaku dalje od ulice. Čim se dotakao nogama trave kao da je ispario. Ja sam samo odložio kutiju u stranu i uzeo tanjurić s komadima dinje no ježića više nije bilo. Znam da su ježevi brze noćne životinje ali nisam mogao vjerovati da mi je tako u sekundi zbrisao bez pozdrava. Tanjurić s voćem sam ipak ostavio na travi. Ujutro je tanjurić bio prazan.
Post je objavljen 20.07.2011. u 23:41 sati.