Kao djeca smo gledali svijet širom otvorenih očiju, radovali se otvorena srca i iskreno.
Otvorena srca smo kročili kroz godine, od ljubavi do ljubavi, od prijatelja do prijatelja, od posla do posla.....
I normalno, na putu je bilo livada, mirnih rijeka i potoka, ali i šipražja, i podivljalih virova i rječnih bujica.
Tu i tamo pokupismo koju ogrebotinu, ožiljak ovdje, ožiljak ondje.
No tješe nas - proći će, i naučismo sami - svaki ožiljak zacijeli, neki brže, neki sporije.
I onda prođu godine i godine, te jednog dana zastanemo pred ogledalom, i nešto nam je čudno - ne prepoznajemo oči u ogledalu.
Kao da su mutnije, kao da su hladnije, kao da su ugasle?!?
I srce nekako opreznije kuca...
Što se to dogodilo........kad se to dogodilo...
Izgleda da su oni brojni ožiljci ipak ostavili dublji trag nego što se naizgled činilo...
Ostavili su trag i to ne bilo gdje već na vratima srca. I srce se više ne da otvoriti do kraja. Tek oprezno proviruje iza teških željeznih vrata, odškrine ih tek toliko u iznimno sigurnim situacijana, ali nikad i nipošto više do kraja!!!
A-a, ta su vremena prošla kad se ovo srce otvaralo!! A-a, nećete mene više zeznuti!!
U pravu ste, na taj način ste potpuno sigurni!
Nema šanse da vas netko povrijedi ako ga ne pustite blizu.
Potpuno najsigurnija obrana!
Potpuno izolirani od ozljeda....ali i potpuno izolirani od....... ljubavi...
Vječna izolacija od bilo koje vrste ljubavi, od bilo kakvog dubljeg osjećaja, od potpune sreće, od potpune tuge...
Totalno vam je svejedno jeste li sreli danas nekog starog prijatelja ili niste, totalno vam je svejedno što vas je danas neka do jučer draga osoba tako ružno pogledala, ma što vas briga što se tamo neki netko ljuti na vas, a još je manje važna ona čokolada koju ste dobili na dar. Pih..!
Pogledajte iza sebe; kad ste zadnji put OTVORENA PUNA SRCA poletjeli nekome u zagrljaj? Kad ste se od SRCA nasmijali nekoj šali, i smijali se još dugo zatim? Kad ste zadnji put poskočili od sreće jer se sviđate nekome? Kad ste zadnji put voljeli dan, trenutak, cvijet ili osobu, ali zaista voljeli punim otvorenim srcem, bezrezervno, bez zadrške?
Uff, ..pretpostavljam..nije baš svakodnevnica...
Mnogi život živimo suzdržano, volimo sa zadrškom, jer se bojimo dati, bojimo se otvoriti srce, jer naravno, postoji šansa - povrijediti će nas...
Ali koliko samo tako gubimo...
Pokušajte na trenutak pogledati svoje srce; gotovo da možete osjetiti željezne okove oko njega,...
Ma pokidajte ih odmah!
Pustite da ljubav kola vašim venama , pustite da ljubav izlazi vašim pogledom, vašim dahom, vašom osobom...
Pustite je van, i doći će neka nova unutra! Što je više pustite, više će se vratiti! Možda ne danas, možda ne u tom obliku, ali vratiti će se sigurno!
Volite bez zadrške svaki dan, svaki tren, i molim vas, izvadite srce iz te ladice u noćnom ormariću, ponesite ga sa sobom u život, o da, ozljedit će ga, to je neumitno, ali čujte, otkriti ću vam tajnu - "slomljeno srce" je tek poštapalica - naime, srce se ipak ne može nikad doista slomiti!
Danijela Tonković
Post je objavljen 07.06.2011. u 17:09 sati.