Kad kod se neko putovanje privodi kraju, uhvati me zelja da pisem. Da pisem i da pisem. Bujica misli i osjecanja iz mene izvire, ja ne zelim da je zaustavim. Zelja da zadrzim ovaj osjecaj, makar jos malo, osjecaj zadovoljstva i olaksanja. Gotovo je, uspjelo je, sad dajem sebi dozvolu da uzivam, da se opustim, da postojim izmedju ova dva sjeta, ni tamo ni vamo. Aerodromi, taksiji, autobusi... Ja se smjesim, ja sam nadcovjek, ja znam nesto sto niko ne zna... Znam kako izgleda soba u Lialy hostel na Talaat Harb trgu. Znam kako mirise ulica kod Nile City-a. Znam koji taksi da uzmem, koji da izbjegnem. Znam da su prolaznici sto bulje i dobacuju potpuno bezopasni. Ovaj put nisam trazila ljepe stvari. Sjecam se da me je Kairo sokirao prosli put sa svojim prljavim, oronulim, prepunim ulicama. Svim sto je ruzno, ima toliko toga ruznog u ovom gradu a ja sam ocekivala nesto puno umiljatije. Danas sam otisla u Citadel, cisto onako, da vidim nesto drugo, da nadjem malo mira i da odmorim oci. Ali i tu mi je pogled trazio sve sto se ne uklapa. Pocela sam da slikam napukle lampe, izlizane zidove, kablove sto vise sa plafona - sve ono sto bi inace izbacila iz slike. I nesto se u meni promijenilo. U povratku, kao po nekom planu, naletim na jedinog taksistu koji prica engleski, koji mi ponudi da me odveze do Grada mrtvih, koji sam odavno zeljela vidjeti ali nisam znala kako bez guide-a. I tako kad sam se predala, kad sam odustala i odlucila da se predam ruznoci ovog grada, sve se okrenu. Ruzno postade ljepo...Interesantno.
Post je objavljen 02.06.2011. u 01:28 sati.