"Reci mi o čemu razmišljaš" njegov šapat probio se do mene kroz vjetar oluje oštro i teško poput bodeža koji mi para srce. Još jedan val udario je u liticu na kojoj smo stajali.
"Razmišljam kako je lako sad na kraju samo stajati ovdje, znajući svoju sudbinu."
"Ne," ovaj put njegov je glas bio glasniji i oštriji, pun lažnog uvjerenja. "Nikada to neću dopustiti. Ne mogu to dopustiti. Ne mogu..." glas mu je pukao i znala sam da i on zna da to ne može promjeniti.
Nasmijala sam se, pustivši vjetar da nosi moj zvonak smijeh negdje gdje je prihvatljiv.
"Ali nije na tebi da to dopustiš."
"Lizzie..."
"Odlučila sam umrijeti, Draco. Odlučila sam umrijeti..." rekla sam sa smješkom na usnama i prepustila se oluji.
Smatrate li me morbidnom zbog ovoga? Ne brinite, smrt je samo još jedan početak.
Post je objavljen 25.05.2011. u 00:03 sati.