Pogledom u sjeni, dotaknuo si moje oči
I neprestano ih vukao iz one dvije rupe koje smo zvali osmijeh.
Dopustio si mi da odsjednem na mjestima koja su me u mislima znala jako prestrašiti,
Ali uz tvoju ruku tada je sve bilo moguće.
Čak i ona daleka pisma kojima bih vječito zazivala svog boga bila su
Suviše terećena prošlošću da bi ih uzimali k sebi.
Svojom rukom prelazio si preko mojega tijela,
Zaustavljajući se na mjestima na kojima bih ja laganim uzdahom
Davala do znanja da želim to što želiš i ti.
Shvatili smo da imamo iste želje,
Želje kojima bi zakrpali ta dva uništena srca,
Davno povrijeđena nekom suviše surovom ljubavi.
Htjeli smo samo trenutak, kojima bi vrijeme pokratilo sve one nazivnike sreće
Trenutak u kojima bi se ja na zadnjem sjedištu tvoga srebrnoga leptira
Izgubila u mislima o budućnosti.
Poput balona u kojem smo sjedili, dodirivala su se naša srca.
I ništa izvan nije bilo bitno.
I moram priznati čak niti sreća koju toliko obožavamo,
Nije bila prisutna.
Nije bilo leptirića, padanja u nesvijest, gorčine u trbuhu,
Bila je samo noć.
Noć koja nas je prekrivala svakoga puta prilikom našeg susreta.
I čak tada osjećala bih se odraslijom za svaki trenutak.
I ne, nisu to bila doba naših života,
Niti je to bila tuga koju bih vječito provlačila kroz pjesme dok
Se ne bi pojavio novi princ.
Bilo je to jedno jedino mjesto,
Za sekundu od gradske vreve udaljeno
Skriveno, tako dobro tempirano,
Napravljeno za zavođenje ovih mojih okusnih pupoljaka,
Za zavođenje jagodica na mojim prstima,
Mjesto gdje bi mi rekao da imam lijepe oči,
Makar samo sjedili u mraku.
Znam da smo znali da neće funkcionirati,
Jer se brojevi broje.
I svakim brojem, bili smo sve udaljeniji.
Ali nekako,
Te večeri, taj sjaj u mom srcu,
Uzdah na tvome licu,
Bili su dovoljni,
Da zakrpamo ova dva oronula svijeta.
I odista jesmo.
Izgleda da nam sada preostaje samo
Od rođendana pa do rođendana.
Dalje znaš, ne?
Sretan Uskrs, lijepi moji.
Sto pusa vam ostavljam.
Vaša*
Post je objavljen 25.04.2011. u 12:05 sati.