Ušla sam u sobu, nasmijana ali pomalo preplašena. Rekao je da se skinem…Znala sam da će to tražiti od mene, ali sam ipak malo zadrhtala…onako nježno jedva primjetno, da se očni kapci u jednom trenu spuste na pola i brzo vrate u normalu.
Poslušala sam ga. Bilo je toplo i ugodno. Pokazao je prema krevetu. Nisam oklijevala…nekako radije ležim kad sam gola. Sjeo je kraj mene na rub kreveta, gledao me u oči i smijao se.
-Bojiš se? - upita
-Ne bojim se… - slagala sam.
Krenuo je rukom prema meni zaklonivši svojim tijelom i ono malo svjetla što je do mene dopiralo i nježno maknuo pramen kose koji je nestašno vijugao mojim (prpošnim?...moš mislit) prsima. Pridružio ga je ostatku kose koja je bila neuredno razbacana po jastuku.
- Ništa nam ne smije smetati - ponovno se nasmijao
Na trenutak sam zatvorila oči i odlutala nekamo…k nekome…možda sam se čak i nasmiješila, ne znam..sve dok iznenada nisam osjetila hladnu gustu tekućinu na prsima.
- Možemo početi? - pitao je
Kimnula sam potvrdno ponovno sklopivši oči.
Kad sam završila s ultrazvukom srca poslao me k doktorici na razgovor..
Post je objavljen 20.04.2011. u 10:24 sati.