Marketing
hm. da
Danas sam bas razmisljala..
razmisljala sam o tome kako cemo se mi ovog svega moci sjecati
kad budemo imali svoje godine..
sjecat cemo sve svega ovoga kao sto se sjecamo sta smo sanjali nocu..
jedva..
izblijedit ce ovi trenutci sto sad gledamo..
te osobe..
vise nam nece biti iste..
vise ih necemo gledat u istom smislu..
necemo vise s njima tako blisko razgovarati..
vec puni sumnje i znatizelje da pokusamo razumijeti
kako im je sada.. zar su i dalje sretni kao tada!?!
i.. zar me jos uvijek poznate?
zar se jos uvijek sjecate kad smo setali ulicama koje su nam se cinile pune zivota.. pune slobode i ljudi koji te pogledaju nadajuci se da ces ih pozdraviti
ali ono samo prodes pored njih...
misleci svakakve stvari dok ih gledas s leda..
postat cemo prolaznici koji su nekad djelili mjesto u klupi..
nekad su svoje najsretnije trenutke zivota proveli zajedno..
a sad jedva da se prepoznaju..
to je tako zalosno a istinito... i koliko god htijeli da se to promjeni
to ce uvijek ostati tako..
uvijek ce sve nakon toliko vremena izblijedjeti..
kao kada se dugo ne cisti neka polica.. ona ce imati jako velik sloj prasine..
i bit ce gadno to pocistiti.. ali kad to jednom napravis.. zablista i sjetis
se kako je bila lijepa prije..
tako cemo se moci sjetiti kako je prije bilo sve savrseno..
moci cemo se sjetiti trenutaka za koje smo mislili da necemo nikada zaboraviti, a nazalost jesmo..
osjetiti tu toplinu koja nas je obuzela, davno, godinama prije..
i opet ispocetka .. zatvoris oci.. i zamislis..
zivis taj trenutak.. svaki dodir, zvuk, miris...
nakon nekog vremena otvoris oci od tolikog uzbudenja i tolike srece..
shvatis...
da se to desilo jednom i nikad vise..
jednom i nikada vise ..
a sve sto ostaje je... sjecanje.. asocijacija na nesto toliko stvarno..
ali u istom trenutku tako nestvarno za nase oci..
Post je objavljen 24.03.2011. u 19:41 sati.