My little memory
* * *
Dan. Lijep. Sunčan. Gotovo pa nasmijan.
Mogla bih reći - sretan.
Dijelim sreću.
Nekoliko sati kasnije.
Mislim da mi je hladnije od samog osjećaja ikakve sreće prije.
Uopće, ćemu trenutci sreće osim da ti se rugaju kako je sada
to mnogo lošije.
Demonski kašalj nikako ne prestaje.
Mislim da ću morati maknuti se od njega.
Iskreno,nije da želim ići ikamo ali, opet,
gotovo je nemoguće ostati ovdje.
Depresija je i prilično normalan osjećaj;
ako već jest neko zlo, barem osoba pati unutar sebe,
a ne od vanjskih utjecaja drugih.
Malo njih je bez pitanja prihvatilo nešto pozitivno;
svi su sumnjičavi, očekuju nešto, ispituju,
ne priznaju mnogo toga, naporno im je.
Pa i neka je tako!
Ali neka budem što jesam,
neka,postoji mogućnost, prihvatim to
da među ljudima ja nemam osjećaja nikakvih
osim što se svi trebaju mene bojati;
zbog moje reakcije,naravno.
Ako ne možeš komunicirati ljubazno i
sretno,
ako ne možeš plakati kada imaš potrebu za time,
ako nema pravo izraziti nezadovoljstvo,
ako te smatraju nemogućim,
teškim,
čemu im ne pružiti ono što traže;
želite patiti; tada i patite!
Post je objavljen 22.03.2011. u 18:34 sati.