Posvetila sam se sebi. Da maknem misli sa Njega ušla sam u sebe. Dva dana na intenzivnoj joga radionici. Mir. Volim to stanje kada sam samo promatrač. Kada misli dolaze pred mene kao pred kraljičin tron. Promatram tu smotru. One su poput ptica, tu i tamo koja se pokuša smjestiti na moju glavu da savije gnjezdo, tek mali pokret ju otjera.. Idi negdje drugdje kažem joj s blagošću. Znam da su misli jake kada su u čoporu. Pustiš jednu da si napravi gnijezdo i evo ih...
Nije me on povrijedio.
Nikada.
Misli su se ugnjezdile. Više stabla nisi mogao vidjeti od njih. Dozvolila sam si fantaziju i propustila stvarnost.
On je moj brat blizanac, moje ogledalo, moja srodna duša. Samo to.
Sada sam mirna. Sve je dobro. Sve je kako treba biti.. Pa šta bude.
Vani je hladno. Baš hladno. Ali vidjela sam oca koji je skinuo svoju jaknu da njome ogrne svoju kćer. Njegova žrtva na njegovom licu nije bila vidljiva, njegovo lice krasio je osmijeh. Niz moje lice je kliznula suza. Ljubav me uvijek rasplače.
Ljubav je uvijek vidljiva.
Aktivna.
Djelotvorna.
Volim svog djeda. Na kojim god pašnjacima sada čuvao ovce. Ništa njemu ne fali, samo on meni fali.. još kako.
Mada on nije bio tip koji je znao pokazati ljubav... zapravo netočno, nije se znao izraziti... Ali bio je Aktivan. Djelotvoran..Vidljiv. Moj dragi namčor, gorostas sa suzom u oku i travkom u ustima.
Prošla je godina... Ti traješ.. dok je mene u mom svemu.
Post je objavljen 27.02.2011. u 14:48 sati.