Sreća je kapala kao miris tek zaboravljene ljubavi.
I donosila sam si slobodu.
Slobodu i samostalnost kojom bih si dala do znanja da sam ja zapravo ja sama.
Uhvatio me osmijeh,
Zarobio moje avete prošlosti i omogućio mi da dišem.
Da, taj osmijeh.
I riječi kojima bih opisala svoje osjećaje toliko su nepodnošljivo nove.
Često kažemo nikad više.
Pitanje je mislimo li to zaista.
Ja ne mislim.
Moje nikad više upravo se pretvorilo u ponovno,
I zato sam sretna.
Otkrivam nove tajne, nove tuge, nove poljupce
I sretna sam.
Tuga me vuče k sebi, ali ja sam sretna.
I srećom obasjavam ovaj svoj kutak.
Već dugo sunce nije svanulo, i sada konačno jest.
Otkucajima srca mjerim sreću i znam,
O znam da je opet tu.
Moj stranac me konačno pronašao
I svakoga puta me pronalazi ponovno.
Tko zna možda je on taj koji će ovu kulu osvojiti ciglu po ciglu.
Ako i nije, znajte da ću mu dopustiti makar pogled na sporedni ulaz.
Jer sreća zna boljeti.
Ali slatkoća te boli daleko je savršenija od one prijašnje.
Otpuštam te vraže iz svoje duše i dajem ti da letiš.
Jer teret kojim bih se tješila, teret kojim bih si davala do znanja tko sam,
Teret koji m definirao je daleko.
Sada vidim samo svijet oko sebe.
I srećem zelene oči u dalekom svijetu mašte.
Da, te zelene oči me osvajaju.
Nažalost, moje savršenstvo je postalo klišej.
Ali klišeje svi volimo.
Čak i onda kada znamo da nisu naši,
Čak i nakon onog nikad više.
Udari nas,
Kada najmanje očekujemo.
Tko još kaže da se isplati čekati?
Vaša*
Post je objavljen 04.02.2011. u 22:00 sati.