Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/milemylo

Marketing

THE GUARDIANS OF NYFAAST: SERVANTS OF DARKNESS BOOK ONE

Dragi moji blogeri evo konačno i kraj prve knjige koja vam je predstavljena ekskluzivno kako se i pisala - dakle u realnom vremenu! Sve što sam pisao odmah sam i stavio na svoj blog što znači da ste imali pravu ekskluzivu i da ste uz mene prvi koji su imali priliku pročitati prvu knjigu od njih 4...
Nadam se da vam se svidjela koliko se meni svidjelo pisati je.. i hvala na potpori..
A sad guštajte..





POSLJEDNJE POGLAVLJE KNJIGE


. 13. .

- Što može biti gore od potresa dok se nalaziš pod zemljom?! – javi se Kirsten dok je slaba svjetlost plamena upaljača obasjavala tunel rudnika.
- To i mene zanima! – brzo će Nick
- Biti u rudniku pod zemljom zajedno sa tri nezemaljska stvorenja ili što već jesu koji te pod svaku cijenu žele ubiti! Zadovoljni!? – oštro će Mylo – Mislim da su zatrpali ulaz u rudnik kako nas nitko ne bi mogao tražiti! I naravno da ne pobjegnemo!
Nisu mu ništa rekli već su izmjenili poglede.
- Moramo naći neki izvor svjetla! – reče Mylo – Ne vjerujem da će plamen upaljača biti dovoljan!
- No evo! – uzvikne Nick skidajuči jaknu i vestu da bi potom pruio vestu prema Mylu
- I što bih ja trebao s time?! – Mylo ga tupo pogleda
- Hej ja sam riješio pola problema! – brzo će Nick uzvrativši mu oštrim pogledom – Ti riješi drugu polovicu, ha?
- U pravu si! – složi se Mylo i osvijetli zemlju.
Nije mogao pronači ništa što bi mogli upotrijebiti kao držač da naprave baklju, a onda su začuli tihi zvuk. Isti onaj koji je čuo i Tim Slain kad je ležao napola zatrpan u tunelu rudnika.
- Čujete li i vi ovo? – upita tiho Mylo
- Kao da negdje puše vjetar kroz usku cijev ili rupu! – primjeti Kirsten
- Dolazi odnekud iza nas! – reče ozbiljno Nick
- Čudno! – Kirsten će zamišljeno – Nisam ništa čula kad smo prolazili tuda!
- Zato što nije bilo ničega! – odlučno će Mylo – To su oni! Dolaze! Moramo smjesta dalje!
Odjednom zasvijetle žarulje na stropu pa se ugase. Oni su stajali u iščekivanju i stvarno, žarulje su se upalile i svjetlost je ponovno obasjala tunel.
- To te ja pitam! – veselo će Nick
- To su oni! – smrknuto će Mylo – Njihova energija koju koriste! Ovako će nas brže naći! Moramo napraviti razmak! Idemo!
Potrčali su sljedeći jedno drugog. Mylo naprijed, Kirsten u sredini i Nick na začelju. Na pojedinim mjestima morali su raščišćavati prolaz jer je bio urušen ili si im razna rudarska pomagala blokirala put. Vrlo brzo su bili obliveni znojem i počela ih je mučiti žeđ. Otkako su ušli u rudnik nisu ništa pili a u svoj strci i borbi za život zaboravili su ponjeti vodu i hranu. Nisu bili u nimalo zavidnoj situaciji.
Mylo je znao da sve ovo što rade možda nema smisla i da nije trebao dolaziti u rudnik. Bila je to dobra zamisao da se sakrije duboko pod zemlju gdje ga napadači neće moći pronači ali nije očekivao da će oni tako brzo poći za njima. I sad su sami sebe zarobili pod zemljom. Ali nešto mu je govorilo da je izabrao najbolju soluciju iako on nije vidio kako skrivanje u rudniku sa samo jednim izlazom može biti pravilno i jedino rješenje. Ali odlučio je vjerovati svom instinktu i svojoj intuiciji. Uvijek se pouzdavao u te dvije osobine koje su mu gotovo uvijek pomogle u najtežim situacijama, ali samo onda kad bi ih poslušao.
- Mylo! – vikne Nick – Ima li imalo smisla to što radimo? Zakopavamo se sve dublje pod zemlju! Što misliš da ćeš naći tako duboko? Put u Kinu?
Mylo se osmjehne na zajedljivu primjedbu od strane Nicka. Bio je iznimno sretan što ima prijatelja poput njega.
- Samo imaj povjerenja u mene! – odgovori Mylo – Ne znam hoćemo li naći išta ali moramo pokušati! Možda postoji drugi izlaz!
- Stvarno to misliš!? – brzo će Kirsten
- Nadam se u to! – reče Mylo ne okrečući se kako ne bi vidjela njegovu nesigurnost u očima – I ti bi se trebala nadati da postoji! Hajde samo me prati i nemoj zaostajati! Niti jedno od vas!
Uglavnom su trčali zavojitim hodnicima rudnika ali bilo je i takvih hodnika koji su zahtjevali spori prolazak, na način da su morali puzati na koljenima. Nije bilo naznaka urušavanja, zapravo je hodnik izgledao kao da je još u upotrebi, a ne da je napušten prije četrdeset godina. Činilo im se kao vječnost da trče dugim hodnicima rudnika, osjećajući kako se spuštaju sve dublje u unutrašnjost planine. A onda su dospjeli do kraja hodnika. Pred njima bijaše taman zid.
- Došli smo do kraja tunela! – reče Mylo – Nema prolaza dalje! Moramo se vratiti!
- Da, negdje sigurno postoji još koji prolaz! – javi se Kirsten gledajuči u Nicka dok se Mylo uputio nazad u smjeru iz kojeg su došli.
Nick pogne glavu i uzdahne. On krene nazad za Mylom.
- Nema nikakvog drugog prolaza! – on će poraženo
- Zašto tako govoriš? – obrecne se ona na Nicka – Naravno da ima još prolaza! Mora biti!
- Nema Kirsten! – javi se oštro Mylo – Profesor Sedgwick nam je pričao o tome na drugoj godini, sjećaš se? Rekao je da su svi prolazi osim ovog glavnog zatrpani! Ovaj su ostavili otvorenim kao atrakciju!
Kirsten je tražila znakove na licu Myla koji bi joj rekli da on zbija šalu s njom, no nije našla ništa osim zabrinutosti.
- Onda smo izgubljeni! – ona će beznadno – Ne možemo nazad jer nas tamo očekuju... oni, što god da su! Zašto si nas uopće vodio ovamo ako si znao da je ovo jedini izlaz iz rudnika!? Koji je smisao bio u tome?
- Mislio sam se sakriti u rudniku i da me tu neće moći pronači! – uzdahne Mylo – Nisam računao da me mogu locirati tako brzo! I nisam očekivao da ćete vas dvoje biti ovdje!
Oni su mu uputili osmijehe i klimnuli glavama. Ništa se nije moralo više reći.
- Najbolje da se vratimo do šireg hodnika, sjećate se, tamo gdje se hodnik snizuje na jednom mjestu! Ako nas prate moraju proći tim hodnikom! – predloži Mylo – Ali tim hodnikom moraju proći jedan iza drugog kao što smo to i mi učinili! Ako stanemo na izlaz ili ga zatvorimo neće nas moći napasti!
- Ti misliš da je to rješenje!? – Nick odmahne glavom
- Meni se čini dobrim! – izjasni se Kirsten
- Dobrim!? – ponovi glasno Nick – Jeste li vi skrenuli pameću ili što!? Zar ste zaboravili na zrake koje ta stvorenja ispaljuju iz ruku!? Misliš li da se možeš suprostaviti takvom oružju Mylo? Ha, možeš li?!
- Ne! Ne mogu! To hoćeš čuti! – Mylo se unese Nicku u lice prišavši mu sasvim blizu – Što bi ti htio? Da stojim ovdje i čekam da nas sve srede! To hoćeš? Izvoli onda, učini to! Čekaj svoju smrt ali ne očekuj to isto i od mene!
Nick je otvorio usta da proturječi no njegovu su namjeru omeli zvukovi urušavanja. Napadači su bili blizu. Nisu imali puno vremena.
- Onda što ćemo?! – upita Kirsten nesvjesno postavivši se između Myla i Nicka kao da se boji da ne bi nasrnuli jedno na drugo.
- Pođite za mnom! – odjekne zvonki glas njima iza leđa.
Iznenađeni tajanstvenim glasom oni su skočili u stranu i potražili izvor odakle je dopirao glas. Ugledali su dva plava oka koja su blještila plavom svjetlošću, dok je ostatak tijela praktički bio nevidljiv.
Odmah su pogledima potražili jedno drugo tražeči nekakvo objašnjenje i potvrdu da nisu poludjeli od straha. Mylov je um grozničavo radio. Pitanja su iskakala jedno za drugim. Nije se previše iznenadio pojavom ovog duha ili što već je. Susret sa zrakama njihovih progonitelja priviknuo je njegov um na neobjašnjive pojave, te je na isti način prihvatio i pojavu ovog stvorenja. Ono što je njega najviše zanimalo bilo je da li mogu vjerovati tom stvorenju. Nije bilo vremena za oklijevanje i on je donio odluku.
- Pođimo za njim! – on će brzo pogledavši i Nicka i Kirsten – Kakav uopće imamo izbor!?
On je prvi krenuo za duhom a to je potaknulo i njih dvoje da se pokrenu. Duh ih je doveo do istog zida koji je označavao kraj tunela, samo što je ovaj put zid izgledao drugačije nego prije. Duh je prišao zidu i jednostavno prošao kroz njega kao da ga nema.
- Jeste li to vidjeli!? – Kirsten će uzbuđeno – Kako je to učinio?
Mylo ne reče ništa već priđe zidu i dotakne ga rukom. Istog mu trena ruka nestane u zidu.
- To nije zid! - on će odlučno – Neka vrsta prividnog zida! Nevjerojatno! Hajde, prođimo kroz njega!
Rekavši to on prođe kroz čudan prolaz i nestane im sa vida. S druge strane nalazila se golema prostorija sva popločena zlatnim pločama. Nije mogao odrediti visinu prostorije prvenstveno stoga što nije mogao vidjeti strop. Prostorija je bila široka oko deset metara, a na samom kraju prostorije u krajnjem desnom kutu, nalazilo se veliko ovalno ogledalo, blještave zlatne boje.
- Vau!! Vidi ti ovo! – uzvikne oduševljeno Nick kad su on i Kirsten prošli kroz prolaz u prostoriju.
- Nije mi jasno kako je zid bio ne prolazan kad smo prvi put naišli a sad... – Kirsten pogleda u Myla
- To je on učinio! – Mylo će sa sigurnošću a onda se okrene prema Nicku – Znaš zašto je zatvoren ovaj rudnik prije četrdeset godina?
- Svakako! Kažu da je to zbog toga što rudari nisu htjeli više kopati u rudniku jer je rudnik uklet! – osmjehne se Nick – Iskreno, mislim da je u pitanju ludilo tih jadnika!
- Mislim da su rudari naletjeli na ovaj zid i ovog stvora! – tiho će Mylo – To bi objasnilo zašto su zaustavili kopanje kod ovog zida! Ipak izgleda kao duh što u biti dokazuje da ti „luđaci“ i nisu bili ludi, zar ne?
- Ali tko je i što je taj stvor!? – upita Kirsten
- Ja sam Alikon! – stvor se pojavi uz njih – Vi bi me opisali kao duha ali ja sam puno više od toga!
Rekavši to on odjednom prestane biti proziran i stvori se vidljiv u potpunosti. Izgledao je posve identično kao i bilo koje ljudsko biće, a zatim je ponovno iščeznuo i postao nevidljiv. Samo su njegove plave oči lebdjele u zraku.
- Rado ću vam odgovoriti na vaša pitanja ali ne sada i ne ovdje! Naic će nas brzo otkriti! – Alikonov glas nije pokazivao emocije već je bio jednoličan
- Tko će nas otkriti? – zbunjeno će Nick
- Naic! Vaši progonitelji! – odvrati Alikon – Jedini vaš spas je da prođete kroz ovaj portal! Samo tako možete odgoditi vašu smrt!
- Misliš da ćemo umrijeti? – upita Kirsten sa strahom u glasu
- Oni koje love Naic nemaju izbora! Naic će ih loviti dok ne budu mrtvi! Oni neće stati i ne znaju za milost! – jednolično će opet Alikon
- Čemu se onda uopće odupirati! – primjeti Nick
- Ne govorite li vi ljudi kako dok je čovjek živ ima i nade?!
Mylo klimne glavom.
- Imaš pravo Alikon! – on će odlučno – Ja se sigurno neću predati bez borbe! Kamo nas vodi ovaj portal? Ne vjerujem da sam upravo upotrijebio riječ portal!
Alikon priđe ogledalu i mahne rukom. Mirna površina ogledala uzburka se poput površine rijeke ispunivši se krugovima.
- Portal spaja moj planet sa vašim! Vodi vas na planet Nyfaast!
- Nikad čuo! – izleti Nicku
- Naravno da nisi! – Alikonov glas imao je uvijek isti odjek – Nalazio se milijardama svjetlosnih godina udaljen od Zemlje!
- Hoćemo li se moći vratiti nazad!? – upita Kirsten
Plave su se oči okrenule prema njoj.
- Naravno! – Alikon će jednostavno – Što misliš kako sam se ja našao ovdje?
- Možda si bio u boci!? Znaš ono „duh u boci!“ – dobaci Nick - A što je sa vremenom? Hoćemo li ostariti i...
- Vrijeme neam istječe! – prekine Alikon Nicka – Osjećam da su Naic sve bliže!
Tek što je to izrekao kad se začuje eksplozija s druge strane zida.
- Ispaljuju svoje zrake u zid! – poviče Kirsten – Mogu li ga uništiti?
- To je samo prividni zid! Iluzija! To ih ne može zaustaviti! Pitanje je trenutka kad će biti ovdje – glasno će Alikon – Molim vas slijedite me!
- Možeš li im se ti oduprijeti?! – brzo će Nick – Zacijelo možeš raditi isto što i oni!? – upita Kirsten
- Ne isto kao i oni ali da mogu im se oduprijeti... da sam sam! Ali ako moram paziti da ne napadnu vas onda niti jedno od nas nema izgleda da ostane živ! Slijedite me molim vas! -Plave oči Alikona nestale su u ogledalu u sekundi.
- Hajde Nick ti si slijedeći! – vikne Mylo
- Možemo li mu vjerovati? – upita Nick – Mislim što se mene tiče kako znamo da on nije jedan od njih?
- Zasad nas nije ubio! – ironično će Mylo – Uostalom zašto misliš da ti ideš prvi za njim?! Gle taj tip ili što već je trenutno je naša najbolja nada, i jedina zapravo! Moraš pokazati malo vjere prijatelju! Došli smo dovdje i još smo živi! Nemoj odustati sad pri kraju!
- Dečki! Zid popušta! – vrisne Kirsten pokazujuči na krhotine zida.
- Kreni Nick! – vikne Mylo i gurne Nicka u ogledalo
Kad je Nick iščeznuo Mylo uhvati Kirsten za ruku i privuče je pred ogledalo. Osjetio je trnce kako mu prolaze tijelom u trenutku kad ju je primio za ruku. Konačno su bili sami, njih dvoje.
- Sad si ti na redu! – reče on postavivši se ispred nje i zida.
- Obećaj da krečeš odmah za mnom! – Kirsten se okrenula prema Mylu
- Naravno budalice! – on se osmjehne i pogleda je u oči. Oklijevao je jednu sekundu a zatim je poljubi u usta. Ona mu je uzvračala poljubac jednakom mjerom i u tom trenutku ništa drugo nije postojalo. Samo njene meke usne i toplina koja im je ispunjaval tijela. Poželio je da taj trenutak potraje za cijelu vječnost, da se nikad njihova usta ne razdvoje ali to nije bilo moguće i oni se odvoje jedno od drugog no i dalje su se držali za ruke.
- Ne mislim te izgubiti sad kad si uz mene! A sad prođi! Nick je zacijelo izvan sebe od brige što nas nema! Znaš kako je on....
- Mylo pazi!!! – vrisne Kirsten ugledavši kako zid nestaje i oslobađa ulaz za tri prilike u crnim kostimima.
I tad su se tri stvari dogodile istovremeno. Njihovi progonioci ispalili su raznobojne zrake prema njima, Kirsten je odgurnula Myla, a zraka namjenjena Mylu pogodila je Kirsten točno posred grudi. Udarac je bio presnažan i odbacio je Kirsten nazad u ogledalo. Istog je trena ona iščezla.
- Neee!!! Kirsten! Bože ne!! – Mylo je zaurlao skačući na noge i bacajuči se u ogledalo. Zrake su fijukale oko njega da bi tren kasnije sve iščezlo i pretvorilo se u tamu.

Napadači koje je Alikon nazvao Naic u trenu su se našli pored portala i zakoračili u glatku površinu za Mylom no ništa se nije dogodilo. Površina ogledala ostala je čvrsta i jasno je pokazivala obrise troje Naic. Shvatili su što se dogodilo. Portal je bio zatvoren s druge strane. Najbliži Naic podigao je ruku i plavičasta zraka sijevnula je u površinu ogledala razbivši ju u stotine sitnih komadića.
- Uspio si nam pobjeći Mylo! – reče glasno Naic spustivši ruku iz koje je sijevnula zraka – Ali nemoj misliti da si spašen! Znamo gdje ovaj portal vodi i doći ćemo za tobom! Uspio si pobjeći sa Zemlje ali probaj se sada vratiti nazad!
Još dok je to govorio Naic je počeo blijediti postajući proziran jednako kao i druga dvojica, da bi nakon par trenutaka potpuno išćezli.




























. EPILOG .

Dva su mjeseca prošla od „Krvavog dana“ kako su nazvali dan koji je zauvijek izmjenio lice grada Salmona. Sa svih strana dolazila je pomoć i malo pomalo život je ponovno počeo teči svojim ritmom.
Lisa, Miles i Chris čije su ostatke identificirali na mostu iznad rijeke Salmon pokopani su u zajedničkoj grobnici dok im je na spomen ploči dodano i ime njihove kčeri Kirsten čije tijelo nisu našli a za koju se vjeruje da je mrtva.
Mary Batterstone također je pokopana zajedno sa Markom Batterstonom u zajedničkoj grobnici te je i na njihovoj spomen ploči stavljeno ime njihova sina Nicka koji se također smatra mrtvim.
Kao nestale vode se Mylo Gigler i zapovijednik policije Tim Slain. Dan Walters pokopan je zajedno uz posmrtne ostatke narednika Terrya Strahtona i policajke Leah Matsenn, te je zajedno sa njih dvoje dobio posmrtno odlikovanje za hrabrost.

Nitko nije mogao objasniti kako je nastao ponor koji je razdvojio cijelu ulicu Lena sve do rijeke Salmon, niti tko su bili leteći ljudi koji su ubijali stanovnike Salmona. Slučaj je preuzeo FBI i sve ovio velom tajne.

Ali ne prođe dan a da jedna djevojka ne posjeti groblje i stavi svježe cvijeće na grob.
I svaki put pogleda u nasmiješenu sliku mladića na spomen ploči i pošalje mu poljubac.
- Tek kad vidim tvoje tijelo brate, povjerovat ću da si mrtav! Samo tada! – Wendy Batterstone pritisne ruku na srce i udalji se na isti način kako to čini već dva mjeseca.

Kraj Prve Knjige


Post je objavljen 24.01.2011. u 00:15 sati.