Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/milemylo

Marketing

THE GUARDIANS OF NYFAAST: SERVANTS OF DARKNESS BOOK ONE


PRETPOSLJEDNJE POGLAVLJE - GUŠTAJTE

. 12. .

Tim Slain nije bio iznenađen što je u tunelu rudnika bilo svjetlo. Po svemu dosad pokazanom, Mylo i Nick dokazali su da su veoma dosjetljivi i snalažljivi, tako da je Tim djelomice i očekivao da oni osposobe rasvjetu. Jasno je vidio njihove tragove na prašnjavoj zemlji, na trenutak se zbunivši ugledavši otiske treće osobe. Mislio je da su samo Mylo i Nick u rudniku.
Zastao je na trenutak razmišljajuči tko bi mogla biti ta treća osoba, kad snažna eksplozija prekine njegove misli. Osjetio je kako mu bubnjiči u uhu podrhtavaju od zvuka eksplozije. Gusta prašina prekrila ga je u trenu a neobjašnjiva sila oborila licem na zemlju. Osjetio je kako se strop tunela urušava ravno na njega. Nije mogao disati i hvatala ga je panika. Nestalo je svjetla i kao da je odjednom mogao jasnije čuti u mrkloj tami. Bio je to zvuk nalik puhanju vjetra kroz malenu rupu i dolazio je njemu s leđa. Tim se potpuno ukočio napevši sva svoja osjetila. Zvuk je bio sve bliže i bliže a onda se našao iznad njega. Osjetio je lagani vjetrić no samo na trenutak. Zvuk se počeo udaljavati od njega i on izdahne s olakšanjem. U glavi mu se pojavila pomisao od koje se naježio.
Zvuk eksplozije, urušavanje i nestanak svjetla, može li to sve biti njihovo djelo?! Da li su namjerno urušili rudnik kako nitko ne bi mogao poći za njima?!
A onda pomisli na narednika Rodrigueza i njegovu izjavu kako pojačanje treba stići svaki tren. Nisu valjda oni urušili rudnik?!
Tim je osjetio kako mu srce snažno udara u grudima kao da želi izači van. Onaj zvuk koji je prošao iznad njega, jesu li to bili oni?
Ležao je na prašnjavoj zemlji zatrpan do prsiju kamenjem i prašinom. Preko obje noge nalazila se ogromna drvena greda koja je služila kao potporanj za strop. Svaki pokušaj da pomakne gredu bio je uzaludan kao i pokušaji da pomakne noge. Nije ih osjećao. Tim posegne rukom u unutarnji dio jakne i izvadi malenu svjetiljku. Lupao je po njoj nekoliko sekundi dok nije proradila i obasjala uskim trakom svjetla mjesto gdje ju je uperio.
Greda na njegovim nogama izgledala je masivno i odmah je zaključio kako ju on sam ne može pomaknuti. Primjetio je tamne mrlje krvi na hlačama ali nije osjećao bol. S obzirom da je rudnik urušen i da nitko neće više ulaziti u njega, njegove su nade za spas bile svedene na ništicu. Tim osvjetli prostor iznad sebe i strese se. Njemu iznad glave visio je dio stropa koji je opasno prijetio da će otpasti.
Tim ugasi svjetiljku i duboko udahne. Ili će umrijeti od žeđi i gladi, ili će mu dio stropa pasti na glavu. Nije bilo nade za spas. Jedan dio njega nije odustajao, tražio je moguća rješenja za spas, ali Tim nije ni pokušavao poslušati taj glas u sebi. Osjećao se iscrpljeno, a opet tako smireno. Nije nikad pomišljao da čovjek može biti tako smiren jednom kad se pomiri sa činjenicom da će umrijeti. Jedino što ga je izluđivalo bilo je to čekanje, neznanje kad će kucnuti smrtni čas.

*************

Narednik Rodriguez uzvikne i sruši se na leđa. Lijeva ruka i dio ramena kao da su kirurški odrezani sa njegova tijela. Krv je liptala iz žila dok je Rodriguez pokušavao desnom rukom izvaditi maramu iz džepa jakne. Činilo mu se nemogučim budući da mu se ruka tresla tako snažno da ju nije mogao ni držati u zraku. Čitav njegov tim potpuno je pobijen u nekoliko minuta. Napadači su ih zasuli svjetlećim zrakama nevjerojatnom brzinom da se nisu uspjeli ni prilagoditi a već su bili osakaćeni ili ubijeni. Rodriguez je bio posljednji koji je prkosio zrakama napadača, ali nakon što je i on pao na zemlju napadači su jednostavno odlebdjeli prema rudniku.
Bijes koji je ispunio narednika bio je neopisiv. Gledao je kako napadači nestaju u unutrašnjosti rudnika znajući da ih ne može nikako spriječiti u tome. I to ga je ljutilo više od činjenice da će umrijeti.
Pogled mu je postajao mutan i znao je da polako pada u šok. Nakon toga slijedi smrt. Rodriguez se uvijek pitao na koji će način umrijeti, i želio je da to bude u borbi. Da pogine boreći se za nešto dobro, za neki cilj. Pokušao je spasiti ljude Salmona, i ta dva mladića i donekle ga je to tješilo. Obrisi rudnika postajali su sve slabije vidljivi i odjednom je poželio sklopiti oči. Bio je strašno umoran.
Desna ruka kojom je pokušavao izvuči maramu iz džepa odjednom napipa nešto tvrdo. Istog trena u očima bljesne sjaj. Napipao je dimnu granatu.
Rodriguez upotrijebi posljednje atome snage i prevrne se na desni bok a zatim podupirući se rukom uspije se postaviti u klečeći položaj. Izvadio je granatu i izvadio sigurnosni osigurač.
- Neka vam taj rudnik bude grob gadovi! – vikne Rodriguez izbacujući krv iz usta.
Svom snagom koju je imao u desnoj ruci baci granatu prema rudniku a zatim padne licem na zemlju.
Vidio je kako crveni šištavi dim izlazi iz granate i penje se u vis, i to je bilo posljednje što je vidio.
Nije čuo zvuk helikoptera iznad njega svega pet minuta kasnije, niti razornu eksploziju dviju raketa koje su istovremeno udarile u rudnik i potpuno ga zatrpale.

************

Napuštena zgrada Steele Memorial Medical Centra opasno je visjela nad dubokim ponorom kojeg su napadači načinili u ulici Lena. I kuće oko nje također su se nalazile opasno uz rub. Činilo se kao da je potrebna blaga sila da ponor proguta zgradu i kuće. I upravo se to i dogodilo. Nebo se naoblačilo navukavši teške sive oblake, dovukavši sa sobom munje i grmljavinu. U svega par minuta nad Salmon se spustila oluja svom žestinom. Nebo je plakalo nad sudbinom grada i njegovih stanovnika. Bljesnula je munja, zatutnjala grmljavina, a staro stablo tik uz zgradu Steele Memorial Medical Centra sunovratilo se u ponor. Zemlja se počela odronjavati da bi potom cijela zgrada nestala u ponoru povlačeći za sobom i kuće. Ponor je gutao cijelu ulicu Lena cijelom dužinom u smjeru rijeke Salmon, mjenjajući izgled grada.
Kiša se pojačavala padajući tako snažno i gusto da su ulicama već počele stvarati se bujice vode. Kao da su sve sile prirode bile u Salmonu.

********

Chris, Lisa i Miles izabrali su loše vrijeme da napuste Kristovu crkvu i krenu prema svojoj kući. Kiša ih je iznenadila kad su prelazili rijeku Salmon i u trenutku ih posve smočila. Nalazili su se na najgorem mjestu u tom trenutku za njih, na mostu iznad rijeke Salmon. Bez ikakvog zaklona bili su prepušteni na milost kiši i hladnom vjetru. Iza njih nalazio se Salmon River Motel a ispred njih zgrada Idaho Fish & Game. Stajali su trenutak u nedoumici u kojem smjeru da krenu, a onda su odlučili produžiti naprijed prema Glavnoj ulici.
Malcom Trewitt s mukom je održavao svoj kombi na cesti, žureći da se makne u sigurnost svoje kuće. Vozio je prebrzo i nervozno ne obazirući se na uvjete na cesti. Želio je stići što prije do kuće i svoje obitelji te nije skidao nogu sa papučice gasa.
Snažan vjetar zanosio je kombi kao da je od kartona a gusta kiša onemogučavala je Malcomu jasan pogled na cestu ispred njega, tako da se nemilo iznenadio kad su odjednom tri prilike iskrsle ispred njega.
Nije stigao reagirati a ni ljudi ispred njega nisu mogli učiniti ništa da se spase. S obzirom na gustu kišu, huktanje vjetra i grmljavinu oni ga zacijelo nisu ni čuli.
Malcom je pokušao skretanjem u desno izbječi nesreću ali namjera mu se nije isplatila. Mjesto da skrene u desno, kombi se zanio u stranu i prevrnuo. No nije stao već je nastavio kliziti cestom cijelom svojom dužinom prema troje ljudi koji nisu ništa slutili.
Malcom nije mogao vidjeti kako njegov kombi ruši ljude na mokru cestu a zatim ih komada i gnječi kao da su od papira.
Sve se dogodilo u nekoliko sekundi i jednako je u toliko vremena i završilo.Uz glasan tresak kombi se zabio u ogradu mosta i zaustavio.
Malcom je s naporom uspio otvoriti suvozačka vrata, stati na bok kombija i osvrnuti se. Hladna kiša odmah ga je smočila do kože. Ali nije se obazirao na kišu i vjetar. Skamenio se ugledavši ostatke ljudskih tijela raštrkane po cesti. Osjetio je mučninu te je odmah skočio sa kombija na mokar asfalt i počeo povračati. Kad je mučnina prestala ustao je i prinio ruku ustima. U sebi je molio da je sve ovo ružan san i da će se svakog časa probuditi u svojoj kući. Nije želio prihvatiti činjenicu da je upravo ubio troje ljudi.
Teturao je prema kombiju kao da je u transu. Uzet će mobitel i pozvati pomoć. To je jedino što mu je preostalo za napraviti. Ponovno se popeo na prevrnuti kombi i zavirio u kabinu tražeći pogledom mobitel. Ugledao ga je ispod vozačkog sjedala te je rukom posegnuo prema njemu. U tom trenutku snažan nalet vjetra zatrese kombi dovoljno da Malcom izgubi ravnotežu i padne u kabinu. Kako je bio nagnut tijelom naprijed pao je točno na glavu i slomio vrat. I tako je priroda kaznila na svoj način čovjeka koji je nesmotrenom vožnjom usmrtio Lisu, Milesa i Chrisa O'Donnell.

************

Tim je proživljavao paklene muke. Čim je shvatio da se ne može pomaknuti i da ga nitko ne može spasiti počele su ga moriti žeđ i glad a pojavila se i bol. Sama činjenica da si ne može pomoći samo je još više pojačavala njegovu agoniju. Poželio je da je umro odmah nakon što se strop počeo obrušavati. Da je onaj viseći dio stropa koji sad opasno prijeti nad njim, pao zajedno sa gredom i dokrajčio ga zauvijek. Odjednom mu se žurilo da umre. Dok je ležao nepomično u mraku čuo je svaki otkucaj svog srca i primjetio je kako nije svaki otkucaj zvučao isto ali kako se ponekad ritmički ponavljaju i po nekoliko puta za redom. Kao da srce kuca u ritmu neke melodije. Kako čudno da to nije primjetio prije, pomislio je. A onda se upitao kad je zadnji put sjedio u tišini i slušao otkucaje srca. I znao je odgovor. Bilo je te onog dana kad je poginula Madeline.
Osjetio je suze na obrazima te ih je odmah rukom obrisao kao da se boji da ga netko ne bi vidio. Pitao se često kako ljudi mogu govoriti da im cijeli život prođe ispred očiju kad se nalaze na pragu smrti, i sad je shvaćao na što su mislili.
Ležeći potpuno nemoćan u išćekivanju smrti nije imao ništa drugo da radi već da se prisjeća svega što je učinio u životu i svega što nije.
Svi su njegovi planovi bili vezani uz Madeline i kad je ona poginula i njegovi su planovi nestali zajedno sa njom. Spremio ih je u kartonsku kutiju zajedno sa svim slikama i stvarima koje bi ga mogle podsjetiti na Madeline.
Tim se glasno nasmije. On je bio mrtav otkako je Madeline umrla, samo ga je predanost poslu održavala u ovoj ljušturi koju je zvao život.
Smiješno je što je to morao shvatiti sad kad ne može ništa učiniti. Ali valjda tako stvari moraju biti. Tko ne cijeni svaki dan života ne može ni očekivati drugu priliku.
Tim ponovno osvijetli dio stropa iznad njega.
Svaki put kad bi pogledao prema gore činilo mu se da je strop sve niži i niži. Očito je počeo halucinirati. Isto tako osjetio je hladnoću. Osjećao je, još je bio živ. Pitao se kako će biti to kad ne bude osjećao ništa.
- Je li to zapravo blagoslov smrti? Kad ne osjećaš ništa onda ni ne osjetiš smrt, zar ne? - Tim je počeo pričati na glas – Jesmo li zapravo umrli onda kad ništa ne osjećamo? Je li to zapravo smrt? Ne osjećati ništa?!
Pomislio je na lica starica koje su ležale godinama prikovane za bolničku postelju. Tek sada shvaća kako su se osjećale ležeći nemoćno nesposobne za ništa osim da se prisjećaju i priželjkuju smrt. Isto tako prisjetio se svoje majke na samrti kako mu se sa smješkom obratila i rekla da je napokon slobodna od boli. Umrla je pet minuta potom.
Tim se ponovno nasmije. Nije uopće osjećao noge, kao da ih nema. Zapravo se osjećao jako lagano i čudio se sam sebi zašto se onda ne može pomaknuti. Pokušao je pomaknuti ruke ali i one su odbile poslušnost. Usta su mu se potpuno osušila i imao je osjećaj da ako ih otvori da bi se mogla raspasti. Pomislio je što sve čovjek primječuje kad je nemoćan. Poželio je da ima sat koji svijetli u mraku.
Nasmijao se pomislivši što bi rekli njegove kolege na tu želju.
„ Od svega mogućeg u tom trenutku ti bi poželio sat koji svjetli u mraku?“, tako bi mu rekli podrugljivo.
Ali da, poželio bi taj sat da zna koliko je sati. Mučilo ga neznanje. Imao je dojam da leži već satima u mraku a opet moglo je proči jedva pet minuta. Samo u mrklome mraku čovjek postane svjestan svojih najdubljih strahova. A koji je bio njegov najdublji strah? Da će umrijeti i da će to biti kraj. Nema boljeg života, ponovnog susreta sa najdražima, nema Boga! Strah ga je da je ovaj život sve što postoji. Boji se da je potratio život uzalud i da neće imati drugu priliku.
Odjednom je čuo glasove. Netko je dolazio prema njemu. Pokušavao je ušutkati bubnjanje srca kako bi čuo glasove i ugodno se iznenadio kad je u tome uspio. Bubnjanje je postalo sve tiše i tiše, dok nije u potpunosti nestalo. Ali nestao je i rudnik, i mrak, sve je odjednom nestalo u blještavom bijelom svjetlu koje ga je okružilo. Odjednom je osjetio ogromnu snagu u sebi. Energiju tako jaku da je imao osjećaj da može učiniti sve što poželi. I pružio je ruke prema gredi i odbacio ju takvom lakoćom kao da je obična suha grana. Ustao je i pogledao oko sebe. Na desetke ljudi stajalo je oko njega i promatralo ga sa osmijesima na licima. No zaustavio se na jednom licu. Njegova Madeline je bila tu i čekala ga je. Njegova Madeline...
Tim je odavno bio mrtav kad se viseči dio stropa otkinuo i srušio na njegovo tijelo, načinivši mu tako grob unutar groba.


**************

Mary Batterstone umrla je u snu tako mirno da je to Wendy primjetila tek sat vremena poslije. Nije histerično jecala, niti proživljavala agoniju zbog majčine smrti. Nestanak brata Nicka i oca Marka već su je očvrsnule u toj mjeri da joj je smrt postala sastavni dio života, poput boli.
Sasvim nježno, posljednji put, zagrlila je krhu ženu koju je neizmjerno voljela a zatim ju je spustila na pod crkve i prekrila kaputom.
Prišla joj je starija opatica i sućutno ju pogledala. Wendy je klimnula šutke glavom i naglo ustala. Nije željela gledati kako odnose njenu majku u posebnu prostoriju gdje su se već nalazila tijela ljudi koji su umrli od rana ili slomljena srca kao njena majka.
Wendy je gledala kroz prozor crkve u oluju koja je bjesnila vani i začudo u tom bjesnilu prirode osjetila je mirnoću. Kao da je priroda iskazivala njene emocije, kao da je priroda proživljavala njenu bol. Do prije dva dana imala je savršenu obitelj – njoj je bila savršena, a sad je ostala sama, prepuštena sebi na odgovornost. I to ju je plašilo. Voljela bi da je njen brat Nick ovdje. On bi se pobrinuo za nju. Još nije bila spremna vjerovati da je on mrtav. Njeno joj je srce govorilo da je on još živ.
- Gdje li si brate? Zašto ne dolaziž po mene?! – ona upita tiho kišu dok su joj suze klizile niz lice...





Post je objavljen 23.01.2011. u 22:36 sati.