Kad se sjetim...
željela sam odrasti.
toliko dugo sam željela sve ovo što imam sada...sve.
mislim da nikad u životu nisam bila zadovoljnija životom nego sada.
i toliko dugo sam to željela...
a sad... želim se vratiti na početak. i proživjeti sve ponovno.
u isto vrijeme i žalim i ne žalim.
žalim jer sam napravila pogreške.
ne žalim jer bez njih nebi bilo svega što je sada.
18 mi je godina.
osjećam se u isto vrijeme tako staro, a tako prokleto mlado.
prošla sam djetinjstvo, sada sam u mladosti. prebrzo sve prolazi.
zar mi nije neki dan bilo 16?
s njim je sve savršeno. padam na taj osmijeh već 3 godine od kojih smo 2 i pol u vezi. nekada pomislim da sam prerano ušla u ovako ozbiljnu vezu. propustila sam sve one gluposti tipa barenje na tulumima s dečkima koje sam tek upoznala, flertanja i pizdarije.. a kad pogledam s druge strane, sretna sam jer nisam radila te gluposti. a i sigurno sam sretnija sada nego što bi bila onda. volimo se.
naučila sam prepoznati tko su mi prijatelji. uvijek sam željela nešto više od od onih prosječnih prijateljstva. sada i to imam. ali više ne želim davati više nego što mi se vraća.. jer tako zauzvrat dobijem i gratis bol. od sad dajem onoliko koliko i primam.. stvarno ću se truditi u tom naumu.
preopterećena sam svojim tijelom. htjela bi prestati tako razmišljati. nemam nikakav poremećaj, nisam niti anoreksična niti bulimična hvala bogu.. ali osjetila sam nekakvu uznemirenost kad sam danas riješavala test o tome i kad sam skužila da moji odgovore teže tome. nebi to nikada htjela niti za sebe niti za bilokoga drugoga. to je valjda odraz moje mladosti. trebala bi biti sretna što sam živa, zdrava i vodim sretan život, a ne razmišljati o tome koliko kroasan ima kalorija itd.
vidjela sam neki dan vjeverice u šumi kad sam išla u školu. bile su tako lijepe... jedan mladi par igrao se na drvetu tik do mene. nisu me se uopće preplašili.. bile su sretne, ne znajući da 20 metara od njih ljudi ruše stabla, ruše idilu. mrzim ljude. jednog dana moje dijete neće moći na tom istom drvetu vidjeti preslatke male vjeverice i ptičice kako sretno provode jutro, već na istom mjestu nekakvo parkiralište ili zgradu... zrak koji će to dijete udisati neće biti svježi, šumski, zrak prirode...
počela sam učit za maturu, zato nisam baš često više tu. čitam vas, al ne stignem uvijek komentirati... svima mog godišta želim sreću u tom majmunskom projektu nefunkcionalnog sustava.
jeste li primijetili da kad sam napravila blog, stavila sam da mi adresa bude zavjesa.blog.hr. i još je uvijek tako. jeste se ikad zapitali zašto zavjesa? javite mi ak saznate jer ja nisam sigurna.
Post je objavljen 19.01.2011. u 21:20 sati.