Marketing
Vrlo sveta planina
Znači nastavljamo polako sa nekim fotoreportažama iz Mongolije. Danas je na redu jedna planina koja je zapravo i vangradsko mjesto koje sam najviše puta pohodio. Riječ je naravno o Bogd Khanovoj planini, najvećoj, najvišoj i najsvetijoj od četiri svete planine Ulaan Baatara.
Smještena je južno od grada. Masiv planine se pruža nekih tridesetak kilometara u smjeru istok-zapad i 15 km u smjeru sjever-jug. Najviši vrh Tsetse Gun visok je 2268m.
Južne padine prekrivene crnogoričnom šumom zapravo predstavljaju granicu šume u ovom dijelu Mongolije. Dalje na jug nastavljaju se samo stepe koje naposljetku prelaze u pustinju Gobi.
Danas se olako spominje kako je planina bila posebno sveta i zaštićena još u vrijeme tzv. Velikih Kanova tj. Džingisa i njegovih sinova u 13. st. Međutim za to nema konkretnih povijesnih dokaza nego je riječ o pričama za turiste.
Isprva se planina zvala jednostavno Khan Uul tj. Kanova planina što je uzrokovalo čak i zabludu kako je možda Džingis Kan rođen negdje blizu. Džingis Kan je prema povijesnim saznanjima rođen ipak negdje u slijevu rijeke Onon puno dalje na sjeveroistok od današnjeg Ulaan Baatara. Ipak je Džingis Kan živio podno planine na rijeci Tuul i to 1225.g. kada se vratio kao pobjednik iz sedmogodišnjeg rata protiv muslimanske imperije Horezmije.
Status zaštičenog parka prirode bez lova, napasanja stada i iskorištavanja šume planina je službeno dobila puno kasnije 1778.g. no i to je dovoljno rano da se može smatrati prvim dokumentiranim parkom prirode. U to vrijeme Mongolija je naravno bila dio Kine (kojom, usput budi rečeno u to vrijeme nisu vladali Kinezi kakve danas podrazumijevamo kao takve nego dinastija Manchu tj. Mandžurci narod puno bliži Mongolima i sibirskim narodima nego Han Kinezima). Uglavnom poglavari budizma u Mongoliji poznati kao Bogd Gegeni uspjeli su isposlovati kod mandžurskoga cara u Pekingu da se planina proglasi strogim rezervatom.
Dva puta godišnje u dane koje su određivali astrolozi održavale su se svetkovine u čast planine. Također postojao je zanimljivi običaj da se kriminalce nije smjelo pogubiti ni na kojem mjestu s kojega se pruža pogled na svetu planinu tako da su osuđenike na smrt otpremali u druge gradove na pogubljenje. Zabilježena je anegdotalna zgoda iz 1890ih godina kada su dvojica Mongola osuđena na smrt zbog ubojstva ruske obitelji od sedam članova. Kada su mandžurski vladari odredili da se ubojice pogubi u gradu lame su se usprotivili pozivajući se na stari običaj pa je pronađen kompromis. Osuđenici su odvedeni u klanac svega 5-6 km udaljen od grada. Tamo su visoke litice blokirale svaki pogled bilo na grad ili na svetu planinu pa tamo nije ni bilo zapreka za izvršenje smrtne kazne.
U predkomunističkom Ulaan Bataaru koji je tada nosio ime Örgöö ili ruski Urga bilo je bezbroj hramova. 1892. ruski etnolog i lingvist Pozdnjejev posjetio je i opisao hram Shar Sum. Svake jeseni lame su održavali ceremonije u čast Bogd Khanove planine, a neki od njih uspinjali su se i na sam vrh da bi ondje prinosili žrtve i obavljali obrede. Hram Shar Sum je poslije uništen i danas se zapravo ne zna gdje je stajao. Jedino iz Pozdnjejevljevih zapisa poznato je da je hram bio posvećen Padmasambhavi svecu iz Kašmira iz osmog stoljeća (Padma-sambhava= sanskritski Porod Lotosov) koji jedan od utemeljitelja budizma na Tibetu gdje je prema predajama poduzimao misije kako bi oslobodio zemlju od utjecaja šamana i bonposa. Demone i urođene duhove prirode koji su vladali Tibetom Padmasambhava je obratio na budizam te su oni naposljetku inkorporirani u budistički panteon. Isti proces se kasnije odvijao i u Mongoliji. Svete planine u Mongoliji su izvorni nastanjivali entiteti koji su često i zloćudno djelovali na ljudska bića. Jedna od dužnosti budizma bila je da te entitete eliminira ili ukroti.
Budistički vladar Bogd Khanove planine postao je Garuda Proždirač polu čovjek, polu ptica grabljivica.
O Garudi sam opširno pisao davnih dana (hyperlinkovi nisu baš funkcionalni zato ne biti lijeni nego copy paste, idemo!!!) : http://vajrapani.blog.hr/2008/01/index.html
Gradić Dzuunmod na južnoj strani planine do kojeg se dolazi praveći polukrug oko zapadne strane planine nekih 30 km cestom od UB-a
Ulaz u zaštićeno područje
Neobični objekti
Ovo je zapravo okrugli restoran
Bez obzira na zaštićenost područja južno podnožje planine se očito izgrađuje ali barem se poštuje tradicionalni oblik gradnje haha
Parkiralište
Na južnoj padini planine Manzushir Hiid. Sagrađen 1750.g. posvećen bodhisattvi Manjushriju sastojao se od 20 hramova, a nastanjivalo ga je 350 redovnika. Uništen 1936. Lijevo su vidljive ruševine, a desno (na slici iznad ove rotonde) novi objekt koji služi kao muzej. Danas redovnici iz samostana Dashchoijin u Ulaan Bataru održvaju ovoo-e, stupe I ostale vjerske objekte na planini, a 2006. su zasadili i 1000 sadnica stabala.
Staza prema vrhu počinje negdje na početku ove šume
Okolna brda- posljednji tragovi šume
Poslje ove stupe veći dio uspona prolazi šumom
Odmorište na prvoj trećini puta podno stijene koja izgleda kao lice s velikim nosom
Šuma
Skica puta do vrha Tsetse Gun s ucrtanim odmorištima
Nakon šume izlazi se na spektakularnu visoravan preko koje se prilazi stjenovitom vrhuncu planine
Dojam spektakularnosti visoravni stječe se tek kad se počne uspinjati stijenama prema vrhu
Bolor demonstrira opremu bez koje se nikada ne uspinje na planine preko 2000m- natikače i ručna torbica
Ovoo na vrhu Tsetse Gun
Obelisk
Isklesano kamenje- ostatci iz davnih dana dok je navodno na vrhu postojao manji hram
Pogled na sjever u nizinu- UB city
Šećer na kraju- veliki osvajač planina...
Tako to su neke slike, čini mi se da mi neke još nedostaju to je tako jer nemam organizirni način pohranjivanja slika pa nekud nestanu.
Post je objavljen 15.01.2011. u 14:50 sati.