Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/judoplesacu

Marketing

Black- Wonderful Life

Dan kao i svaki drugi… ustanes, pogledas kroz prozor, procitas novine. Gledas se u ogledalo i nekako sa strepnjom posmatras taj lik.
Nezaposlen, kao i jos xy ljudi ovdje. Nije bas sjajno. Ostavlja ti puno prostora za razmisljanje. O sebi i drugima, ali najvise sebi. Svakakve stvari ti padaju na um… ugodne i neugodne. Listas internet, palis fejsbuk, gledas masu novih lajkova na tvoj status od sinoc… to te obraduje. Ponosan si na sebe. Taj sitni palac gore toliko znaci za tvoj nutarnji duh. Boze, kako si jadan...
S pateticnom nostalgijom se prisjecas vremena kad si bio dijete, gajis svakakve slike u glavi. Frustriran si jer je danas sve izdigitalizirano, klinci imaju mobitele, fejsbuke i to te nepodnosljivo pere u mozak. Jos vise te pere jer si i sam postao nusprodukt okoline. Pokusavas se sjetiti kad si zadnji put prosetao po parku. Analiziras vlastiti zivot- sve vise i vise si nervozan. Kad si zadnji put popio kavu s nekime? Uglavnom chatas, preko msna, preko fejsbuka, preko gmaila. Sve ostaje samo na teorijama, nikakva refleksija toga ne izlazi van, nista se ne materijalizra. Samo puke ideje, i tvoja glava puna njih. Odlazis van, sav zadihan. Promatras ljude, to te iznimno opusta. Vidis svakakve pojave. Tjesi te sto vidis jednog starceka kako hrani pticice na livadi. Ipak ima neto tko nema jebeni laptop u rukama. A onda se sjetis da ga i ti imas. Osjecas se licemjerno. Uzurbano setas, setas, setas… promatras vlakove kako odlaze. To te smiruje. Odlazis popiti caj u zadimljeni kafic. Osjecas se ziv. Cujes kreketanje ljudi oko sebe, vristanje, guzva, dim. Neka. To je zivot. Nastojis utomiti svoj karakter, na sekundu pomisljas da bi zaista mogao tako funkcionirati. Nastojis izbaciti Kafkine knjige iz glave, upristojiti se. Ipak si ti jedan ludjak. Takvi ne prolaze dobro, koji vole Kafku.
Ides doma, palis tv, gledas dnevnik. Silovanje, ubojstva, tsunami, silovanje, ubojstva, tsunami, silovanje, ubojstva, tsunami. Imun si. Koga vise briga za gladne u Africi. Ljudi su imuni na takve informacije, pa i ti. Prihvatio si to pod normalno. Gledas te mlade entuzijasticne aktiviste i samo cekas trenutka kad ce postat dio slomljene i cinicne mase kakav si i ti sam.
Gasis tv, grijes si veceru. Jos jedan dan je zavrsio.
Palis Amnesiac od Radioheada i uzimas Kafku u ruke. Ima vremena za unormalit se.


Post je objavljen 05.01.2011. u 14:45 sati.