Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/milemylo

Marketing

SAŽALJENJE ĆE ME TJEŠIT NOĆAS A TUGA ĆE MI BITI PRIJATELJ SUTRA...

Jesi li ikad čuo zvuk svog srca kako se lomi na pola? Ja jesam..
Jesi li ikad zadržavao suze da ne klize niz obraze tako snažno da si mislio da plačeš zbog napora? Ja jesam...
Jesi li ikad učinio nešto za što si morao osuditi sebe na tugu i bol? Ja jesam... upravo sada!
Boljet će me, patit ću ali plakat neću! NIkad više i za nikoga! Mislio sam da sam isplakao svoje posljednje suze ali su me izdajnice prevarile! Još su tu, skrivene nadaju se mojoj tuzi kao komarac svježoj krvi! Ali neću im priuštiti to zadovoljstvo!
Ponekad mrzim samog sebe i ovaj život koji živim... Stvarno mi dođe da odmahnem rukom i jednostavno odustanem! Čemu? Zašto? Zbog koga? Zbog sebe? Zašto? Proživio sam trideset godina u samoći zar da živim još toliko opet? Ne želim! Sve te pozitivne misli, optimizam, gledanja života s pozitivne strane, sve te potračene godine! Što ima od toga? Sjećanja na neuspijehe i poraze! Na potraćene talente i odobravanja od stranaca koje ne poznam i koji ne poznaju mene! Jedini razlog zašto ovo pišem jest nada da ću moći spavati ako ovo napišem ali sumnjam....
Konačno sam puknuo izgleda... ovaj me put stvarno dohvatilo... Ne znam zašto se to dogodilo ali očito je bilo neizbježno.. Počelo je sasvim nedužno, pa sasvim ugodno a onda sam si slomio srce i prizvao suze na oči!
Cijeli život nudim ljubav i nosim nadu da će biti uzvračena ali kao da sam kanister ljubavi kojim se svatko posluži kad mu zatreba. Kao da sam pričuvna oprema - za slučaj da zatreba!
Dopustio sam si da zavolim iluziju... koliko jadan moraš biti da učiniš nešto takvo? Očito očajno jadan! Još mi ne ide u glavu zašto sam nastavio tamo gdje je trebalo prekinuti i krenuti dalje?
Zato što sam slabić kad je ljubav u pitanju! Toliko težim da me netko voli da uništavam sve ono što sam u sebi gradio cijeli život! Dostojanstvo, ponos, plemenitost! Postajem prosjak koji prosi ljubav uvijek od krivih osoba! Mjesto ljubavi dobivam žaljenje i što je najgore time se zadovoljavam, kao golub u parku kad mu baciš mrvice kruha ili pas kojem baciš kost...
Svaki si put obećam da neće više tako biti i uvijek padnem na tom obećanju... Kažu da je to ljudski! Ljudski je i ne živjeti u samoći cijeli život, imati nekoga tko će s tobom dijeliti uspone i padove, tko će ti biti potpora u teškim trenucima! Zar nije tako?! Ja imam samo sebe i uvijek sam imao samo sebe!
I zašto ne mrzim sve te osobe koje su mi oduzele ljubav, zašto su mi oduzele mržnju! Htio bih ih mrziti tako snažno da se bolje osjećam poslije toga ali ne mogu! Htio bih vikati na njih i tražiti odgovore i razloge zašto me ne vole! Zašto me nisu mogli voljeti kao ja njih!
Razbio sam srce opet! U jednom trenutku i sasvim nenadano odbacio sam ono za što sam vjerovao kako će biti dobra godina.... Očito je trebalo tako biti kako bi napisao par prekrasnih stihova i poneki tekst inspiriran njom. Nisam učinio ništa što sam želio pa samim time i nisam joj dao povoda da me voli ali nisam to učinio iz straha, ne iz ljenosti ili ne brige... Bilo me strah da ću je otjerati i na kraju jesam...
I kad sad pogledam neće je biti više i nemam priliku učiniti što sam želio? Jesam li mogao riskirati? Da mogao sam ali nisam i eto sad sam opet u poznatoj situaciji! Kvragu, u toliko poznatoj situaciji - opet sam...
I sad će me svi tješiti i govoriti da će biti bolje kao i uvijek sve ono što govorimo kad nam je žao što netko pati.... Ali ne želim to! Trebali bi biti sretni što neću patiti za nekim tko me ne može voljeti onako kako bih želio da me voli! Nije njena krivica za to! Ja sam kriv! Predugo sam zavaravao samog sebe u sliku koja mi je odgovarala! Tražio izlike u svemu samo da se uvjerim kako je ono što osjećam prema njoj prihvatljivo i njoj! Da, ona me voli, sviđam joj se, drag sam joj, kao i svim djevojkama kojima dopustim da me upoznaju ali uvijek ispadne da nemam sreće u ljubavi... Umoran sam od svega... Htio bih noćas leći, sanjati najljepši san ikad i ne probuditi se više nikada.... Ali znam da neću, bilo bii prelako kao što bi bilo prelako ubiti se! Već sam pokušao dvaput i ništa! I tu sam ispao luzer!
Jebeš takav život! Okružen knjigama i riječima, čudak koji ne može pronači svoje mjesto u ovom svijetu! Zašt sam onda ovdje? Koja je moja svrha? Što to moram naučiti ili dati, učiniti? Tko će mi na to odgovoriti? Bog u kojeg ne vjerujem, iluzije u koje se zaljubljujem? Koliko rezova srce još može podnjeti pa da dođe trenutak kad više neću osjetiti ništa? Hoću li tada biti mrtav? Nadam se da hoću! Ne bojim se smrti već ju priželjkujem... Na ovom svijetu više nema ništa što bi me usrečilo...Tražio sam odgovore na tisuće pitanja i nisam našao na ništa osim bijede, tuge i žalosti! Kako da ja preživim u takvom svijetu - sam?
Ništa nije važno - kažu riječi pjesme ali ako je tako zašto onda boli toliko...
Srce krvari i osjećam svaku kap ali nije bilo druge...
Prvih tjedan dana biti će muka ali ako ju budem izbjegavao možda ću je prije prebrodit a možda nikad neću jer je ona baš sve što sam tražio samo nije ono što je najvažnije od svega - zaljubljena u mene....
A samo mi je to i bilo bitno.... Nadao sam se da se to može izmjeniti, osjećaji se mijenjaju ali svakim danom volim je sve više i došao sam do trenutka kad nisam mogao više... Srce se počelo raspadati i morao sam povući crtu... Sad je ta crta ožiljak koji će dugo zacjeljivati...
Dosta mi je više ne mogu...Samo sam ljudsko biće željno ljubavi....
Zar moram cijeli život živjeti u samoći, davati ljubav ali ne i primati? Jel to bila cijena koju sam platio rođenjem? Jer ne vidim inače zašto sve ovo se događa... s kojim razlogom..
Dohvatilo me i vjerovatno ću sutra požaliti zbog svega...Sigurno hoću ali večeras me nije briga...
Sažaljenje će me tješit noćas a tuga će mi biti prijatelj sutra.....i tako svake noči i svakoga jutra...


Post je objavljen 03.01.2011. u 00:17 sati.