Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/ustipak

Marketing

Moral za jednu kunu

Beirut: Nantes

Jučer sam se zamislio. Bio je to još jedan blok razmišljanja o moralu na koji me je potaknulo uvijek isto - automat za kavu!
Već sam jednom dubio, ovaj puta samo mislima, o tome što učiniti sa 6 kuna za kavu - za mene i kolegu s posla. No već tada sam razmišljao i o drugim elementima ljudskog morala i dubokih, skrivenih, potajnih linija istine u svakome od nas; potrajalo je to do danas, lomeći se na jučerašnjem testu istinitosti.

Dakle, jučer ujutro prošao sam pored aparata za kavu na putu u drugu kancelariju. U tom trenu kolegica je upravo ubacivala novčiće za kavu, a neposredno nakon toga stisla svoj odabir.
Samo minut-dva nakon toga vraćao sam se istim putem i uočio kako je držala u ruci pripravljenu prvu kavu od maloprije, birajući pri tome drugu kavu. U tom prolazu ovlaš sam pogledom okrznuo ekran automata i shvatio kako je na njemu ispisano stanje od četiri kune. Ta kava koju je kolegica odabirala koštala je tri kune, što znači da će jedna kuna ostati viška. Prilično neobično pošto je pri dolasku na automat imala dosta kovanica, pri čemu su joj neke ostale viška u ruci. Shvatio sam da je došla na automat s od ranije ostavljenom jednom kunom kredita, ubacila pošteno svojih šest umjesto pet kuna, i odabrala te dvije kave.

Sjetih se kako se već jednom nađoh pred tim istim automatom, lomeći se oko istog pitanja - da li staviti puni iznos za moju kavu ili samo dodati potrebnu razliku na onu kunu stanja koje sam zatekao pri dolasku do automata. To moje lomljenje i odluka oko te kune za koju se nitko neće obogatiti, ali niti osiromašiti, postavila me pred pitanje koliko ustvari vrijedim i za što sam spreman kompromitirati se u nečijim očima, ako se takav kategoričan izraz uopće može upotrijebiti za takvo što sporedno.
Mislim da sam tada ubacio samo 2 kune, iskoristivši time onu kunu viška. Ionako je pitanje dal bi na automat sljedeći došao pravi vlasnik te kune te ju iskoristio, ili netko drugi. Jer, netko drugi će ju iskoristiti, a tada je bolje da to budem - ja! Nije li? :-)


Nastavio sam dalje od automata do ureda, no tu si dilemu nisam nikako mogao izbaciti iz glave, već sam ju taj dan, i dalje drugi dana - ustvari danas - stalno vrtio kroz glavu.
Dilema oko toga da li iskoristiti tu kunu viška ili prepustiti moralnu dilemu sljedećemu podsjetila me na susret s malim bićima - kukcima - s kojima se susrećemo svaki dan. Svakodnevno se susrećemo s paucima po našim stambenim objektima i tom se prilikom uglavnom račvamo na dva kolosjeka - oni koji zgaze te nepotrebne i nimalo prijatne tvorevine, rješavajući se problema u hipu; i na one kojima pojava tih bića nije nikakav problem, već jednostavno susret s lokacijom smještaja nekog malog bića, samo fizički manjeg, na prostoru bliskom nama samima. Ne bih se mogao odlučiti da li je više vrijedna moja pojava ili njihova, a činjenica da ih ne smatram nimalo mrskima, činjenica da ih ne mrzim niti da ih smatram nepoželjnima ili viškom u tom prostoru, naprosto me spontano navodi na sretan čin njihovog premještanja: uz papirić ili neki drugi predmet, čak i rukom, prihvatim ih i pažljivo prenesem na prostor odakle se mogu nesmetano uputiti natrag u prirodu ili prostor odakle mogu odrediti kamo će se dalje uputiti, kretati. Svaki puta me taj čin usrećuje, svaki puta sam sretan što su oni živi i što sam tako postupio. Uistinu ne vidim razloga da učinim drugačije. Ne polažem veće pravo na prostor i život od njih.

Otprilike iz istih emotivno-vrijednosnih osnova moguće da dolazi i pitanje iskušenja jedne kune na automatu za kavu i strašne dileme o iskorištavanju prilike za malen, ali sladak, vlastiti probitak. I dalje me ta misao zaokuplja, srećom na jedan zabavan način.
Teške li kune! :-)

Post je objavljen 28.12.2010. u 01:58 sati.