Ima sloj mene, povrsinski, tu je posao, osmjesi
on je tvrd al tanak
a ispod njega nesto drugo, nesto cas tamno cas svjetlo
pomalo histericno
odatle potice i prava sreca i trans i tuga i bol
trenutci kad plesem i izgubim se u trenutku
strast
bjes...
toga se bojim, to ne mogu da kontrolisem
a cini mi se da u ovom svjetu tom djelu mene nema mjesta
treba zivjeti na porvrsini
samo tako se uspjeva, kao da hoce da kazu
samo tako se dobije stalni posao, i kupuje auto i stan i renovira kuhinja
jer ako viris previse u dubinu sebe mozes zaglaviti tu zauvjek
padnu mi na pamet alkoholicari po tramvaju
nekako su vise stvarno nego ljudi s posla
oni imaju samo jedan sloj...
ja sam kraljica fasada, ja ne trazim utjehu ni pomoc
ja rezim ako neko kritikuje moje zivotne izbore
ja ne zelim da pricam o sumnjama i strahu i pokazem se slaba
ne samo radi sebe - ne zelim da im dam za pravo, da njihov put kroz zivot je jedini pravi
ipak mislim da je bas moja sposobnost da zaronim u sebe to sto ih privlaci meni
ta kombinacija samokontrole i totalnog kaosa
ili to zelim da mislim
mozda samo vole moju fasadu
Post je objavljen 11.12.2010. u 00:40 sati.