"...šalješ mi kruh....složen po granama drveća.....topal, mekan, bijel....
bacam crni ogrtač koji rastapa kiselina .....
na zelenoj travi ostaje jedna zelena novčanica jednoga dolara.....
vrata poznata, crna, rešetkasta, ulaz....i jedan blizak čovjek koji priča ....
....a samo sam krenula s tobom donijeti iz kuće malo kruha ljudima za stol u dvorištu ...
vrata su bila poznata,...i sam znaš gdje smo završili, gdje sam te ostavila...."
Kažu da treba vremena, da je lakše kad prođe, kažu da zaboraviš, preboliš....
Samo kažu, treba proživjeti, lako je pričati.
Post je objavljen 20.11.2010. u 22:36 sati.