Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/ice-queen

Marketing

Mislim da ću konačno doživjeti živčani slom... :( :(

Nadam se da ovo na kraju krajeva nitko neće čitati, da će ovo biti samo moje misli prenesene na "papir", nešto iz dubine, nešto što pokušavam zanijekati, prikriti, ne primjetiti, praviti se da nije tako. Ne mogu više. Previše toga se nakupilo, previše toga se događa. Ne mogu više. Toliko bih željela leći, odspavati na miru, bez briga, razmišljanja, kalkulacija kako dalje. Boli me sve to, ne mogu. Koliko se god trudila znam da dalje ne mogu. Je li ovo kraj moje snage, izdržljivosti, jakih živaca?
Šta će biti sa curama? Šta će biti sutra, kasnije, za mjesec dana.
Ne mogu više. Ne mogu reći curama da nemam, ne mogu reći učiteljima da nemam, ne mogu reći svima da nemam. Popuštaju li moji živci pod konačnim pritiskom? Je li 8 godina bilo dosta čak i za mene?
Koliko god računala, razmišljala, smišljala, ne ide. Ne mogu to izvesti.
Toliko bih htjela da me netko zamjeni, bar na 5 minuta, da mi se mozak ugasi. Zašto toliko crnih misli? Stvarno ne mogu više. Na izmaku sam snaga. Kako preživjeti ovaj mjesec? Polako sve isključuju pa neće biti niti bloga, niti komunikacije...ničega...Koliko god smišljala i računala, neću uspjeti. Treba platiti račune, maloj ljekove, kupiti nove udžbenike za novu školu jer ovi sada ne pašu, treba maloj platiti naočale, kako izvesti svakodnevno putovanje za Zg u školu? Pretrage, kontrole...a još i imati nešto u frižideru...opet sam izgubila kile, toliko teško skupila par kila i odoše. Pojeli živci...šta će opet pokazati nove pretrage? Nije li ovo malo previše za jednu osobu? Da me bar netko zamjeni. Da me auto strefi, da se odmorim u traumi bar na kratko, da izgubim pamčenje, bar dio ovoga pa da se ne sječam, zašto se ne mogu izbrisati stranice memorije, kao u dnevniku prošlosti? Kad bih barem zaspala na tjedan dana, samo da mi mozak ne radi. Ne mogu više... Ovaj puta neću uspjeti.
Ja ne smijem biti bolesna, ne smijem biti umorna, ne smijem biti tužna.
Ne mogtu odbiti jedinu školu koja mom djetetu donosi budučnost, koliko god bilo teško.
Zar nije mogla ona kučka od doktorice u prvom mjesecu pomoči mom djetetu? Zar baš moje dijete mora biti to koje od koje će svi doktori prati ruke? Kako možete? Šta niste polagali hipokratovi zakletvu? Zar samo oni koji imaju para imaju pravo na zdravlje? Normalan život?
Ne mogu više. Kad bi me bar netko zamjenio, ustao po noći da ne moram ja, bar jednom, bar jednom prosjedio pored male, brojao udisaje.
Tko će me klepiti po glavi da se srušim, da osjetim neko olakšanje. Nema odmora a nema više niti snage.
Kažu, nada umire zadnja, mislim da je umrla....


Post je objavljen 20.11.2010. u 13:12 sati.