Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/milemylo

Marketing

THE GUARDIANS OF NYFAAST: SERVANTS OF DARKNESS BOOK ONE

GUŠTAJTE - 4. POGLAVLJE MOJE KNJIGE

. 4.

Sean Gigler nije imao nikakav predosjećaj. Zadovoljno se izležavao na krevetu kad su se iznenada pred njim stvorila tri muškarca u tamnim kostimima. Njemu su bar izgledali kao muškarci.
- Koji vrag...? – on izusti podigavši se sa kreveta i zapiljivši se u njih
Oni su stajali mirno poput kipova i promatrala ga.
- Kako ste ušli...? Tko ste vi? Što hoćete? Ja..
Muškarac u sredini iznenada desnom rukom presjeće zrak ispred sebe i Sean istog trena poleti sa kreveta i čitavim tijelom tresne o rešetke.
Udarac je bio silovit i odbacio je Seana na hladan pod. Iz nosa mu je curila krv a na čelu je imao veliku porezotinu.
- Što hoćete od mene! – zavrištao je Sean puzajući unazad prema zidu, što dalje od njih – Pomoć! Policija!
Muškarac je ponovno zamahnuo rukom no ovaj put Sean nije poletio zrakom. Oštra bol prostrujala mu je tijelom, kao da ga režu na komade. Htio je vrisnuti ali zvuk nije izlazio in njegovih usta. Tek nerazgovijetno grgljanje. A onda je shvatio i zašto. Usta su mu bila puna krvi. Muškarac mu je upravo iščupao jezik. U Seanovim očima pojavi se užas.
Ovo je san! Ovo nije stvarno! Ovo ne može biti stvarno!
Sean je uvjeravao samog sebe da sve to sanja, ali bol koju je osjećao bila je stvarna, kao i krv u njegovim ustima.
- Hej! Što se tu događa!? Kakva je to vika?! – začuje se muški glas
Sean je još jače otvorio usta da poviče no samo je još više krvi izletjelo na pod. Muškarci su i dalje stajali na mjestu.
U tom trenutku mladi plicajac ugleda Seana i tri muškarca.
- Koji vrag... – on vikne i izvuče pištolj no to je bilo sve što je učinio.
Muškarac bliže Seanu jednostavno je iščeznuo sa mjesta i pojavio se sekundu kasnije iz policajca. Već u sljedečoj sekundi policajčevo tijelo letjelo je zrakom kao da je ispaljeno iz topa da bi se potom ispružilo na pod hodnika. Sean je užasnut promatrao kako drugi policajac privučen bukom ispaljuje hitce u muškarca no bez uspjeha. Kao da su meci zaobilazili muškarca i pravili udubine u zidu iza njega. Ponovno je muškarac ispružio ruku i Sean je znao što slijedi. Policajac je bio podignut sa poda i bačen u zid takvom snagom da je zid popucao od siline udarca. Na zidu je ostala velika krvava mrlja dok je tijelo policajca mlohavo skliznulo na pod.
Sean je čuo kako netko zove pomoć, ali odmahnuo je glavom. Nakon svega što je vidio za njega nema pomoći. Njegovo je vrijeme došlo. Kucnuo je čas da plati za svo zlo koje je učinio. Samo nije očekivao ta smrt tako izgleda.
Pogledao je u maškarca ispred njega pogledom punim prezira i pokazao mu srednji prst. Jebi se, rekao mu je u mislima.
Muškarac je podigao ruku i zelenkasta svjetlost zasljepi Seana. Sve je bilo gotovo u trenu. Kad je Seanovo beživotno tijelo palo na pod, još je jedan policajac poletio zrakom i završio na podu. Bio je to Krosovski.
Sva tri muškarca izmjenili su poglede kad je grupa od šest policajaca zapucala na njih. Oni su polako ispružili ruke i odjednom se izumeđu njih i policajaca stvorio vatreni zid visine dva metra. Policajci su prestali pucati potpuno zatečeni viđenim, a onda je vatreni zid jurnuo na njih, u sekundi ih pretvorivši u pepeo. Sekudu, dvje, muškarci su promatrali prizor a zatim muškarac u sredini pogleda ostalu dvojicu.
- Batterstone! – izusti muškarac i svo troje iščeznu.
Svega minutu kasnije na desetka policijskih automobila zaustavilo se ispred policijske postaje. Među njima bijahu Terry i Leah. Svi su se prvo sklonili iza automobila s uperenim pištoljima prema zgradi, no kako se ništa nije događalo polako su se počeli približavati ulazu. Snažan smrad paljevine zapljusnuo ih je takvom žestinom da su morali ustuknuti par koraka unazad.
- Isuse! – povikao je jedan od policajaca rukom prekrivši usta kako ne bi povratio.
Oprezno su ušli u predvorje i ugledali nepomična tijela policajaca i spaljeni dio predvorja gdje je vatra spalila druge policajce.
- Što se zaboga ovdje dogodilo? – glasno će Leah
- Krosovski je još živ! Brzo neka netko zove hitnu! – poviče jedan policajac naginjući se nad tijelo policajca u kutu prostorije.
Leah odmah dotrči do Krosovskog. Njegovo je tijelo ležalo pod čudnim kutem i Leah odmah procijeni kakvo je stanje Krosovskog. Već je vidjela tijekom svog života mnoge ozlijede, osobito otkako je počela raditi u policiji, ali ovakvo nešto nije doživjela. Krosovski je ležao sklupčan u kutu zida koji je bio jednako kao i Krosovski sav bio umazan krvlju. Obje njegove noge bile su zavinute kao kazaljke na satu. Mogla je jasno vidjeti otvorene prijelome kostiju. Leah nikad nije vidjela takvu deformiranost tijela. Što je moglo uzrokovati takve ozljede? Teško da je udarac u zid bio dostatan za to! Ona pogleda u Krosovskog. Lice mu je bilo prepuno posjekotina i gornji dio glave bio je napola oguljen. Spuštajući pogled s njegova lica prema niže, primjetila je više ubodnih rana, ovalnog oblika. Kao da je napadač koristio šiljasti predmet da nanese ubodne rane.
- Denis?! – Leah ga zazove lagano podigavši mu glavu.
Njegovo lijevo oko ispadne iz duplje i otkotrlja se po podu. Ona se jedva prisilila da ne povrati.
- Nnnššta... mogli... učinit.. – Krosovski je jedva pričao budući da su mu svi zubi bili polomljeni.
- Štedi energiju! Bit će sve u redu! – reče Leah više da sebe uvjeri nego njega.
- Prepustite ga nama! – dva bolničara spuste se do Krosovskog.
Leah je opazila kako jedan od bolničara uzima oko sa poda i stavlja ga u malenu posudicu kad ju Krosovski zazove.
- Tu sam! Ne brini! – ona poviče
- Batt..ston.. – izusti Krosovski s naporom
- Nisam te razumila Denis! – Leah će glasno
Krosovski uhvati bolničara za ruku i ovaj mu uputi pogled a zatim se sagne do lica policajca. Leah je promatrala kako Krosovski teškom mukom izgovara slova a onda se onesvijestio.
Bolničar je pogledao prema Leah.
- Batterstone! – bolničar će kratko – Kaže da je jedan od njih spomenuo Batterstone!
Dopacivši sućutni pogled Krosovskom Leah priđe Terryu koji je promatrao spaljeni dio prostorije.
- Krosovski je gadno ozljeđen! – ona će tupo.
- Ovo je povezano Leah! – ozbiljnim će glasom Terry – Ona eksplozija i sad ovo krvoproliće! Veza su im Giglerovi! Sean je mrtav!
Leah mu je uputila začuđen pogled.
- Oboje Giglerovih u jednom danu?! To nije slučajnost! – ona će zamišljeno
- Misliš li da je red i na trećem Gigleru?! – upita ju Terry – Pod uvjetom da ga pronađu!
- Mislim da imaju ideju gdje bi mogao biti! – Leah mu ispriča razgovor sa Krosovskim.
- Moramo smjesta pronaći Batterstone! Prije nego bude prekasno! – Terry pojuri do kompjutera.

************

Dan Walters nije mogao vjerovati u ono što je gledao. Kao što je i narednik Terry Strahton primjetio gledajući u krater nastao eksplozijom, nešto neobjašnjivo se dogodilo. Prvo je Dan pomislio da je svjetlost koju je vidio na nebu krivac za taj krater, no brzo je odbacio tu pomisao. Za ovo je kriva ona eksplozija koju je čuo ali zašto ništa drugo nije oštećeno, to ga je kopkalo. Eksplozija takve jačine trebala je oštetiti automobile u blizini a ipak na njima nema čak ni prašine. Kako je to moguće?
- Nevjerojatno, zar ne?! – on začuje glas iza sebe.
Okrenuvši se on ugleda Kirsten kako ga promatra sa rukama prekriženim na prsima.
- Bok! – on pozdravi i pokaže na krater – Jesi li ti vidjela što se dogodilo?
Ona odmahne glavom.
- Nitko nije vidio ništa! – Kirsten će mirno – Sve je bilo normalno a onda u jednom trenutku..bum! – Kirsten raširi ruke
- Zaista čudno?! – promrmlja Dan
Kirsten ga osmotri.
- Vi ste novinar ili nešto slično!? – ona će znatiželjno.
Dan se nasmije.
- Zaboga ne! Ja sam pilot! – Dan ispruži ruku – Zovem se Dan! Dan Walters!
- Ja sam Kirsten! – ona prihvati ruku – Živim ovdje na broju 189.! Vau pilot! Zakon!
Dan joj se osmjehne.
- Slažem se s tobom! – Dan klimne glavom a onda ponovno skrene pogled prema krateru – Nevjerojatno!
- Moj je prijatelj Mylo živio u toj kući koja je uništena! – reče Kirsten
Dan se okrene prema njoj. U glasu joj je primjetio zabrinutost.
- Siguran sam da je on u redu! – pokušao je zvučati realno iako je znao da nema nikakvih izgleda da je itko preživio eksploziju.
- Oh da! Znam da je on u redu! – brzo će Kirsten na njegovo iznenađenje – On nije bio u kući za vrijeme eksplozije!
- Tvoj prijatelj je onda pravi srećković! – osmjehne se Dan
- Pobjegao je od svojih skrbnika! – sjetno će Kirsten – Oni su bili jako zli prema njemu!
- Zar policija nije došla istražiti što je uzrok eksploziji?! Kirsten priđe bliže Danu.
- Bio je neki narednik i još jedna policajka! – Kirsten će uzbuđeno – Baš onako kao u filmovima! Ali su morali otići na drugo mjesto! Netko je zvao u pomoć! Nešto kao da netko napada policiju ....
Dan više nije sumnjao da su svi ti događaji povezani. Prvo svjetlost na nebu, otisci, eksplozija i napad na policiju. Nešto povezuje sve te događaje.
- O čemu razmišljate? – Kirsten ga je promatrala
- Znaš li čuvati tajnu? – Dan će tiho – Ali stvarno veliku tajnu?
Kirsten klimne glavom.
- Sinoć sam vido čudnu svjetlost na nebu! – Dan će mirno – Znaš što je zvijezda padalica, zar ne? Izgledala je kao da je to zvijezda, samo što je bila puno veća i svjetlija!
Kirsten je gledala u Dana.
- Mislite da je ta svjetlost, ta zvijezda padalica načinila ovo?! – ona pokaže na krater
Dan slegne ramenima.
- To sam pomislio čim sam ugledao krater ali ne može biti! Svjetlost sam ugledao u blizini aerodroma, a to je na drugom kraju grada! – Dan će zbunjeno
- Osim ako nije bila još jedna zvijezda padalica koju niste vidjeli! – dobaci Kirsten
Dan joj posveti zadivljen pogled.
- Vidiš na to nisam pomislio! – on će zamišljeno – Ali ako prihvatimo tu mogučnost kako onda objasniti neoštećene automobile?
- Kirsten!! Što zaboga radiš na cesti! – zabrinut glas Lise odjekne ulicom dok se nervozno približavala njima u susret.
- U redu je mama! Nije mi ništa! – Kirsten će glasno a zatim pogleda u Dana – Ponekad je previše zaštitnički raspoložena!
Lisa se zaustavila tik u Kirsten.
- Znaš da poludim kad samo tako nestaneš! – ona će prijekorno
- Dobro sam mama! OK! – Kirsten će blago osmjehnuvši se – Samo sam razgovarala sa...
- Walters! Dan Walters! – javi se Dan pružajući ruku – Čuo sam eksploziju pa sam došao vidjeti mogu li kako pomoći!
Dan namigne Kirsten na što mu se ona osmjehne.
- Lisa O'Connell! – Lisa se rukuje – Vi ste policajac ili..
Dan se osmjehne.
- Samo pilot! – on će kao da se opravdava – Ali mislio sam da nekako mogu pomoći no...
Lisa klimne glavom. Znala je što Dan želi reći.
- Ne bi trebali stajati ovdje na cesti! – ona će oprezno – Ne znamo što je prouzročilo eksploziju! Ne bih željela da se ponovi dok smo mi u blizini!
- Imate pravo Lisa! – Dan klimne glavom i priđe svom automobilu – Idem do policijske postaje! Možda će tamo moja pomoć biti potrebna! Drago mi je što smo se upoznali Kirsten! Nadam se da ćeš pronaći svog prijatelja!
On mahne rukom, upali automobil i odveze se iz ulice Lena.
- Idemo Kirsten! Sklonimo se sa ceste! – Lisa ju zagrli – O kojem je to prijatelju govorio?!

************

Mary Batterstone i njena kći Wendy izašle su iz kuće broj 316. u Južnoj Terrace ulici. Nosile su velike vrećice u rukama i bile su svečano odjevene.
- Jelo vam se nalazi u pećnici no sad je već zacijelo hladno! Najbolje da ga podgrijete u mikrovalnoj... – Mary je užurbano govorila sinu Nicku koji je stajao na dovratku i promatrao ih.
- Znam majko kako podgrijati hranu! – presječe ju Nick – Nisam retardiran!
- Mi se nećemo dugo zadržati na rođendanu! – nastavi Mary – Da sam barem znala da će Mylo doći k nama otkazala bih sve i...
- Samo vi odite i zabavite se! – opet joj Nick uskoči u riječ – Mylo će biti dobro! Pozdravite tetku u moje ime! A sad krenite već jednom da ne zakasnite!
Mary klimne glavom, podari mu još jedan majčinski pogled a zatim se okrene prema Wendy.
- Krenimo onda! – reče ona.
Nick ih je promatrao kako rame uz rame nestaju ulicom a zatim kad ih je izgubio iz vida on se okrene i uđe u kuću glasno zatvorivši vrata. Uputio se u dnevni boravak gdje je Mylo sjedio za stolom pogleda uperenog kroz staklena vrata, u prostrano dvorište.
- Kako se osjećaš? Boli li te? – upita Nick sjedajući njemu nasuprot
- Dobro sam! – Mylo će mirno i dalje gledajući u dvorište.
Nick ga je pozorno promatrao. Poznavao je Myla bolje od ikoga i mogao je jednim pogledom otkriti što se događa u njegovoj glavi, a ono što je sad vidio jako ga je zabrinulo. Čini se da u njemu kuha bijes i da ga ne može zatomiti.
- Vidim da si zamišljen i šutljiv! – nastavi Nick polako – To ti nije svojstveno! O čemu razmišljaš?
- O ničemu! – kratko će Mylo
- Ma daj Mylo! – srdito će Nick – Biti će ti lakše ako to izbaciš iz sebe! Znaš da razgovor pomaže!
Mylo sijevne pogledom prema Nicku.
- Zaista Nick?! – on će oštro – A kako to točno pomaže?! Učinit će da moje ozljede manje bole!?
- Znaš na što sam mislio! – jasno će Nick
- Ne Nick! Ne znam na što si mislio! – Mylo ustane i priđe staklenim vratima – Više ne znam ništa! Ni tko sam ni što sam!
- Ja znam tko si! – reče Nick – Ti si Mylo i moj si najbolji prijatelj!
Mylo se ironično osmjehne i zavrti glavom.
- Ja sam samo velika kukavica! Eto što sam! – Mylo će ravnodušno – Samo sam ležao tamo i nisam učinio ništa! Dopuštao sam mu da me udara poput lutke! Trebao sam uzvratiti i boriti se!
- Ne pričaj gluposti! – Nick vikne – Da si se usprotivio Sean bi te vjerovatno ubio!
- Bar bi umro kao muškarac a ne se skrivao kao kukavica!
- Daj se prestani sažaljevati! – ljutito će Nick – Pa što!? Dobio si batina! Velika stvar! Nije prvi a vjerovatno neće biti ni posljednji put! Preboli to! Bar više ne moraš živjeti sa njima! Nije li to vrijedno batina? Dobio si slobodu!
Mylo je šutio. Znao je da Nick ima pravo ali on je htio osloboditi se Linde i Seana svojom voljom, a ne na ovakav način. Iako se otarasio njihove tiranije on je svejedno osjećao kao da su oni opet pobjedili.
- Daj Mylo trgni se! – Nick će blago – Nemoj da te oni pretvore u sebi slične! Učinio si sve kako treba! To bi trebalo biti sve što se ima reći o tome! Hajde sjedni za stol i idemo jesti! Znam da si zacijelo gladan, jer ja jesam! A ja sam već doručkovao danas!
Mylo duboko uzdahne i vrati se do stola. On pogleda u Nicka koji se cerio.
- Makni taj samozadovoljni smješak s lica! – Mylo će Nicku – Znaš ponekad me stvarno živciraš!
- Znam! – Nick ustane – Ali zato prijatelji i služe!
Mylo ga je promatrao kako stavlja jelo iz pečnice u mikrovalnu.
- Imaš li ideju što ćeš dalje? – upita Nick – Pretpostavljam da ćeš morati uzeti nekoliko dana slobodnog na poslu! Nećeš moći raditi tako natečen!
Mylo se ironično osmjehne.
- O da! Baš će moj izostanak nešto značiti – primjeti Mylo – Otkrit će da me nema možda za desetak dana kad se smeće bude nagomilalo po hodnicima!
- Podcjenjuješ se! – dobaci mu Nick
- Znaš, već devet godina istražujem tko su mi bili roditelji i nisam se pomaknuo s mjesta! – reče Mylo – Nigdje niti sićušnog traga koji bi me doveo bliže pravim roditeljima! Bojim se da nikad neću saznati tko sam!
Nick se okrene i pogleda odlučno u Myla.
- Zar ti je prošlost toliko važna?! – on će ozbiljno – Zar ti nije dovoljno to da znaš kakav želiš biti? Recimo da uspiješ pronači svoje prave roditelje nakon svih ovih godina! Što onda? Što ako su i oni poput Linde i Seana?! Nisi li o tome razmišljao? Ipak su te ostavili s jedva dvije godine starosti! To mi ne govori puno dobrog o njihovom karakteru!
Nick sjedne za stol.
- Gle Mylo! – on će pozorno – Ne želim reći da razumijem kako ti je, jer to nije istina! Ali znam čemu težiš! Želiš negdje pripadati, pronaći svoje mjesto! Ali to nećeš postići tako što ćeš si u glavi stvoriti sliku savršenih roditelja koji su negdje tamo vani i očajnički traže tebe koliko i ti tražiš njih! To tako nije u životu! Neke stvari je bolje jednostavno ostaviti takvim kakve jesu!
- No što je tebi danas! – Mylo će srdito – Sav si pun savjeta kao da si psihijatar! Osjećam se analizirano!
- U tom slučaju nemaš se što brinuti! – osmjehne se Nick – Ovaj put ti neću naplatiti seansu!
Oboje su se nasmijali, i njihov se smijeh pomješao sa pištećim zvukom mikrovalne pećnice.
Nick je ustao i u tom trenutke čitav zid s njihove desne strane razleti se u stotine krhotina, ispunivši dnevni boravak prašinom.
- Nick! Nick! – poviče Mylo ustajući sa poda gdje ga je silina eksplozije odbacila.
- U redu sam! – Nick se pojavi krvavog lica
- Ozlijeđen si! – Mylo mu priđe
- Samo ogrebotina! – Nick odmahne rukom – Koji je to vrag bio!?
- Ne znam i ne želim znati! – Mylo će ozbiljno – Bolje da izađemo u dvorište! Ne bih želio da se kuća sruši dok smo mi unutra!
Oboje su izjurili iz kuće baš na vrijeme da izbjegnu još jednu eksploziju. Ovaj su put zidovi su kuće popucali poput stakla ali nisu se urušili. Nick i Mylo odmicali su se unatraške promatrajući u šoku kako kuća ispred njih postaje ruševina.
- Mylo! – šapne Nick – Netko je tamo!
Mylo pogleda u smjeru gdje je Nick pokazao rukom. Ugledao je tri osobe u tamnim kostimima kako stoje ispruženih ruku prema kući. Odjednom je imao loš predosjećaj.
- Brzo! Prati me! – Mylo okrene leđa kući i potrči što je brže mogao kroz dvorište pazeći da ga Nick slijedi.
Izašli su na Južnu St. Charles ulicu a da nisu vidjeli strance u crnom. Mylo je nastavio trčati ulicom u smjeru Hope Avenue odakle bi lako mogli pobjeći strancima. Nadajući se kako su tipovi zauzeti uništavanjem kuće on je čvrsto stiskao zube dok je cijelo njegovo tijelo protestiralo zbog boli koju je osjećao. Dojurili su u Hope Avenue i Mylo je zastao da povrati dah.
- Ne možemo ovdje ostati! – on će zadihano s grimasom na licu – Koji se vrag ovdje događa Mylo! – Nick je uzbuđeno vikao – Tko su ti tipovi i kako su... Moja kuća Mylo! Oni su je uništili!
Nick je počeo paničariti a to je bilo najmanje što je njima sad trebalo. Mylo ga zgrabi za ramena i prodrma.
- Daj se saberi Nick! – on će grubo – Ovo nije vrijeme da počneš paničariti!
- Zaista? Nije? – sarkastično će Nick – A kad će biti vrijeme?! Kad nas uhvate i ubiju?!
- Ne znaš to! – mrko će Mylo – Uostalom mi nećemo biti ovdje i neće nas uhvatiti! Krenimo dalje!
Mylo potrči no stane primjetivši kako se Nick nije pomakao s mjesta.
- Hajde Nick! – on poviče – Što je sad!?
- Moja majka i Wendy! – Nick će užasnuto
Mylo mu priđe.
- One su na sigurnom! Na rođendanu kod tvoje tetke! – mirno će Mylo – Neće ih biti još satima! Moramo dalje Nick!
- Imaš plan? Ili samo trčimo naslijepo?! – Nick se pribere
- Nažalost mobitel mi je ostao kod tebe u kući! – ljutito će Mylo – Što je s tvojim?
Nick slegne ramenima.
- Također! – on će kratko
- Moramo doći do telefona i pozvati policiju! – reče Mylo – Iako se nadam da su to tvoji susjedi već učinili! U svakom slučaju moramo se maknuti odavde! Idemo na mjesto gdje ima ljudi!
- A da sami odemo na policiju? Nismo daleko od policijske postaje?! – predloži Nick
- Ne! Ne možemo to učiniti! – odmahne Mylo glavom – Oni se nalaze na toj strani! Vidjet će nas! Moramo bježati od njih a ne prema njima! Bolje potražimo drugo mjesto!
- Last Chance Pizza je tu blizu! – dosjeti se Nick – Tamo je uvijek puno ljudi!
- Idemo onda! I pazi da ne praviš buku! – opomene ga Mylo
- Kako da trčim i ne pravim buku!? – ljutito će Nick – Nema smisla!
- Zatvori ta lajava usta i vidjet ćeš da možeš! – odvrati Mylo počevši trčati prema restoranu.
Noć se polako počela spuštati i prve su se svjetiljke počele paliti bacajući slabašnu svjetlost na ulice. Nakon petnaestak napornih minuta Nick i Mylo utrčali su u restoran potpuno zadihani i znojni. Svi su pogledi odmah bili upereni u njih no njih to ni najmanje nije smetalo.
- Trebam telefon! Hitno je! – Mylo se obrati mladiću za kojeg je procijenio da je konobar
Ovaj ga je iznenađeno pogledao a zatim se odmaknuo jedan korak unazad.
- Da..da! Tamo je u kutu! – reče mladić na što je Mylo odmah odjurio do telefona.
Podigao je slušalicu i pritisnuo brojeve i sledio se. Telefon je bio u kvaru. On se ljutito okrene prema konobaru.
- Kakva je ovo bolesna šala?! - on će gnjevno
- Šala?! – mladić je djelovao zbunjeno – Kako to mislite?!
- Telefon ne radi! – vikne Mylo
Mladić priđe telefonu i provjeri ga dvaput prije nego je pogledao u Myla.
- Ne razumijem! – on će začuđeno – Do maloprije je radio savršeno!
Mylo se osvrne po restoranu.
- Ima li itko ovdje mobitel?! Hitno je! Pozovite policiju! – on poviče sijevajući pogledima ljude koji su sjedili za stolovima.
Par njih je izvadilo mobitele samo da bi iznenađeno otkrili kako ne rade.
Mylo je ponovno imao loš predosjećaj. Nešto nije bilo kako treba. A onda se cijeli prednji dio restorana razletio na isti način kao i zid u dnevnom boravku Nickove kuće. Krhotine stakla fijukale su poput oštrica zrakom zabijajući se u stolove, zidove, ljude, sve što im se našlo na putu. Ljudi su padali kao pokošeni. Vriskovi uplašenih ljudi mješali su se sa agonijom ozljeđenih. Krvi je bilo posvuda. Uspaničeni ljudi histerično su pokušavali izaći iz restorana izlažući sebe smrtonosnim krhotinama stakla.
- Lezite na pod! – vikao je Mylo no nitko ga nije slušao.
Mlada žena u plavoj trenirci, duge crne kose pojuri prema kuhinji ignorirajući Mylove povike, samo da bi joj komad stakla strahovitom preciznošću odsjekao glavu. Užasnut Mylo nije mogao odvratiti pogled od bezglavog tijela koje se trzalo dok je krv štrcala na sve strane.
- Moramo otići odavde što prije! – on će glasno – Nick! Nick gdje si?!
Istog trena osjeti ruku na ramenu.
- Kraj tebe prijatelju! – Nick će tiše – Mislim da su nas pronašli! Znali da ćemo potražiti pomoć!To je bilo očito!
- Ostani na podu i radi što i ja! – Mylo puzajući krene put kuhinje nastojeći da ne gleda na obezglavljeno tijelo žene. Pod je bio prekriven ljepljivom krvlju i on se čudio kako uspijeva još uvijek da ne povrati.
Čim su dospjeli do kuhinje Mylo je ustao i počeo tražiti stražnja vrata. Oprezno ih je odškrinuo a kad se uvjerio da je put čist mahnuo je Nicku i oni su ponovno jurnuli što dalje od njihovih progonioca. Mylo se tješio što se noć sve brže počela spuštati te će im pružiti zaštitu koja im je trebala. Iza sebe su još uvijek mogli čuti krikove no svakim korakom postajali su sve slabiji i slabiji, dok nisu ptpuno utihnuli. Mylo je krenuo prema Steele Memorial Medical Centru, udaljenom petnaestak minuta istočno od njih. Tamo rade zaštitari koji mogu pozvati policiju i imaju oružje. Tamo će biti sigurni.
Napola trčeći prošli su raskrižje Glavne i Južne Church ulice približavajući se svom odredištu, kad odjednom sva se svjetla na ulici ugase.
Mylo i Nick zastanu i potraže jedno drugo pogledom. Noć se tek počela spuštati te nije u potpunosti zavila grad u tamu.
- Misliš da je ovo njihovo djelo?! – šapčući će Nick
- Nema šanse! – odvrati Mylo – Znamo da su u restoranu! Nismo li upravo pobjegli odande! Uostalom kako bi mogli srediti da cijeli grad ostane bez struje! Hajde, iskoristimo još ovo malo vidljivosti da se maknemo s ceste!


Post je objavljen 14.11.2010. u 17:35 sati.