Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/milemylo

Marketing

THE GUARDIANS OF NYFAAST: SERVANTS OF DARKNESS BOOK ONE

GUŠTAJTE! TREĆE POGLAVLJE MOJE KNJIGE..

.3.

Nick je bio u pravu, Mylo se nalazio u knjižnici. To je bilo jedino mjesto gdje je u miru mogao razmisliti o događajima koji su se odigrali prošle noći. Kad je jutros otvorio oči isprva nije znao gdje je i što se dogodilo, no ugledavši zgužvanu odjeću i osjetivši bol brzo se prisjetio svega. Koliko je nježnije mogao ustao je i odjenuo se zadovoljno ustanovivši da nije imao nikakvih ozbiljnih ozljeda, tek nekoliko porezotina i masnica. Desni kuk zadavao mu je lakšu bol kao i rebra na desnoj strani tijela. To su bili rezultati Seanovih udaraca nogom.
Nakon što je odjenuo odjeću počeo je razmišljati o svom sljedećem koraku. Nema sumnje da će Sean i Linda ubrzo ustanoviti kako on nije spavao na tavanu i krenut će tražiti ga po gradu. Ni za ludu glavu ne misli se vratiti kod njih ali morao je smisliti kamo da ode. Kirsten i Nick trenutno nisu opcije jer kod njih će ga odmah potražiti. Za početak se mora pritajiti jedno kratko vrijeme i ne kontaktirati Kirsten ili Nicka. Znao je da će se oni veoma zabrinuti ali to je trenutno bilo jedino rješenje.
Odlučio je da svrati do knjižnice i uzme nešto za jelo iz aparata u hodniku knjižnice. Iako su u njemu bili samo slatkiši a on je imao novaca samo za dvije čokoladice, ipak je i to bilo bolje nego ništa. Vratio se istim putem do ulice kojim je ušao u zgradu kina i uputio se prema knjižnici. Na sreću bio je pošteđen dugog pješačenja budući da je knjižnica bila blizu. Nastojeći da bude što prirodniji polako je hodao ulicom izbjegavajući direktne poglede sa mještanima koji su mu prilazili u susret.
Kad se on probudio već je bilo blizu jedanaest sati tako da kad je ušao u knjižnicu u njoj je već bilo ljudi. To mu je odgovaralo jer se mogao neopaženo smjestiti u jedan od odjeljaka za čitanje. Uputio se u toalet, gdje je polako i pažljivo osmotrio lice. Na njegovo čuđenje nije ugledao modrice na licu, tek blijedu crvenkastu crtu na čelu. Zadovoljno je zaključio kako nitko neće znati što mu se dogodilo. On zagladi neposlušnu kosu i poravna majicu i hlače. Osjetio je kruljenje u stomaku, te je zaključio da je gladan. Posegnuo je u džep i izvadio par kovanica od 50 centi. Pažljivo izbrojavši zaključio je da ima dovoljno za dvije Twix čokoladice iz automata u knjižnici. To će biti dovoljno za sad, kasnije će razmisliti kako da utaži glad.
Vratio se u hodnik i prišao automatu. Ubacio je kovanice i u trenu su tri Twix čokoladice bile u njegovim rukama. Pronašao je slobodno mjesto za sjesti sasvim u kutu, te je dohvativši prvu knjigu koja mu je bila pod rukom, željno skinuo omot s prve čokoladice.
Nalazio se u knjižnici više od dva sata kad je ugledao Nicka kako ulazi kroz velika vrata u knjižnicu. Istog trena Nick je ugledao njega i krenuo mu u susret.
Mylo je duboko izdahnuo. Zaboravio je koliko je Nick oštrouman i trebao se sjetiti da će Nick odmah krenuti u knjižnicu, budući da je to bilo jedino mjesto izuzev Nickove kuće, gdje je on odlazio. S obzirom da je Nick bio njegov najbolji prijatelj, on je to svakako dobro znao.
Jedan pogled u Myla i Nick je odmah znao što se dogodilo.
- Koliko si dugo već ovdje? – kao iz topa će Nick sjedajući Mylu nasuprot
Mylo je skrenuo pogled u stranu izbjegavajući pogledati izravno u njega.
- Zar je to bitno?! – on će ravnodušno
Nick slegne ramenima.
- Ovisi o tome što namjeravaš dalje! – on će ozbiljnim tonom - Vjerujem da imaš neki plan?
Mylo nije odgovorio već je nastavio zuriti negdje u stranu.
Nick uzdahne kao da je time potvrdio svoje sumnje.
- I mislio sam! – on će mirno – Nije važno! Ja znam što trebaš učiniti sljedeće....
Mylo podigne ruku ušutkajući Nicka.
- Što god ti je na umu zadrži za sebe Nick! – on će ozbiljno - Ovo je nešto što sam moram srediti, u redu?
Nick ga je pogledao u nevjerici.
- O čemu ti to trabunjaš?! – on će oštro – Jesu li te udarili tako snažno da ti se pomutio mozak? Naravno da nije u redu!
Nekoliko je ljudi u knjižnici pogledalo u njihovu smjeru budući da je Nick povisio glas. Nick se brzo osvrne oko sebe a onda zgrabi Myla za rame.
- Pogledaj me! Pogledaj me Mylo! – on će oštro ali tiše prisilivši Myla da ga pogleda – Ako misliš da ću mirno sjediti i ne činiti ništa dok moj najbolji prijatelj luta ulicama kao neki beskućnik, isprebijan i gladan, varaš se! I to gadno!
- Cijenim sve to Nick! – grubo će Mylo – Ali ne trebam tvoju pomoć! Imam sve pod kontrolom!
Nick se ironično osmjehne.
- O da! Vidim da ti ide odlično! – on će smireno – Dvije čokoladice za ručak! To će te daleko dovesti!
On se nagne preko stola.
- Evo ovako! Idemo kod mene da te zakrpamo i nahranimo! Ostati ćeš par dana dok se ne oporaviš a onda čini što želiš! Kako ti to zvuči?
Mylo odmahne glavom.
- Ne! Ne dolazi u obzir! Rekao sam ti da je to moja stvar i da ću ja to srediti! – on će nervozno – Nisi trebao dolaziti ovamo Nick!
Nick lupi šakom po stolu i ponovno privuče pozornost ljudi u knjižnici.
- Zašto moraš biti tako prokleto tvrdoglav, ha?! – on će gnjevno – Ali neće biti po tvojem Mylo! Ne ovaj put! U redu, hoćeš na grubi način?
Mylo se podsmjehne.
- Natjerat ćeš me da pođem s tobom?!
- Da Mylo! Upravo ću to da učinim! To je za tvoje dobro! – Nick će odlučno.
Mylo se nasmije i jaukne od bola.
- Znaš, ne bi me trebao nasmijavati u ovakvom stanju! To jako boli! – Mylo će kroz smijeh – Praviš budalu od sebe Nick! Oboje znamo da me nikad ne bi namjerno udario i to pogotovo u ovakvom stanju!
Nick mu uputi iznenađen pogled.
- Udario? Moj Bože! Oni su stvarno poremetili nešto u tvojoj glavi!- Nick će zabrinuto – Tko je spomenuo išta o udaranju?
- Ako nisi na to mislio onda stvarno ne vidim kako me možeš natjerati da pođem s tobom! Jer jedino me silom možeš odvući odavde! – ozbiljno će Mylo
Nick se tiho nasmije.
- Zaboravljaš da sam tvoj najbolji i ako mogu biti direktan – jedini prijatelj u Salmonu! A to mi daje za pravo da tvrdim kako te poznam bolje nego ti samoga sebe! – samouvjereno će Nick – Stoga uštedi mi trud i prestani biti tvrdoglav! U svakom slučaju ja ću pobjediti!
- Vidiš Nick to je baš tvrdnja kakvu ne smiješ reći nekome tko je pretjerano tvrdoglav, jer sad bi mogao ustrajati po svome tebi iz inata! – Mylo će mirno
- Mogao bi ali nećeš! – Nick će mirno – Ako ne popustiš ja se isto neću vratiti kući. Niti noćas, niti sutra, niti svaki sljedeći dan sve dok se ti ne predomisliš! Neću se nikome javljati, neću se nigdje pojavljivati, čak ni ti nećeš znati gdje sam!
- I to bi me trebalo natjerati da se predomislim?! – Mylo će ironično.
- Znam te Mylo jako dobro! – ozbiljno će Nick – Pretrpjet ćeš svakakva sranja i patnje! Smijati se i zbijati šale dok krvariš, ali jednu stvar nećeš učiniti. Dopustiti da netko drugi pati i strahuje radi nečega što si ti skrivio! Misliš da neće povezati da smo zajedno? Ti pobjegao od svojih a mene neće biti danima? Misliš da policija neće početi pretraživati grad tražeći nas? Zamisli moju majku i oca i moju sestru? Neće znati jesam li živ ili mrtav. A sve to zbog tebe! Jer znam da radi sebe nećeš prihvatiti moju pomoć ali učinit ćeš to radi mene i mojih!
Mylo je zurio u Nicka tražeći na njegovom licu trag neodlučnosti no vidio je samo odlučnost i čvrstinu. On se preko volje osmjehne i podigne lagano ruke.
- U pravu si! Eto, priznajem! Jesi sad sretan?! – on će bezvoljno
- Ne Mylo, nisam sretan! – Nick je i dalje bio ozbiljan – I da znaš učinio bih sve što sam ti rekao! Zar ne shvaćaš što znači biti najbolji prijatelj? U dobru i zlu!
- No dobro pristao sam u redu! Nemoj mi sad držati prodike o kodeksu prijateljstva! – mrzovoljno će Mylo
Nick se osmjehne.
- Neću, ionako je već kasno a zasigurno si gladan! Hajde krenimo do mene! Majka će biti sretna što ćeš biti kod nas!
Mylo ustane i krene za Nickom.
- Ali kladim se da znam tko neće biti sretan! – promrmlja on.

********************

Sean Gigler nije uživao predugo u vožnji svog metalnog ljubimca. Svega sat vremena nakon što se odvezao u svom Fordovom kamionetu iz dvorišta kuće u ulici Lena, policija ga je privela u glavnu postaju zbog vožnje u pijanom stanju. Teško bi se moglo reći da je Sean imao uspjeha u traženju Myla uzevši u obzir da ga nije niti tražio. Njegov je prvi i osnovni cilj bio kupiti viski kod Whiskey Willy's i utažiti žeđ koja ga je proganjala od prošle noći. Zahvaljujući novcu koji je uzeo Lindi pred nosom kupio je jednu bocu zbog koje je i završio u policiji. Nije bio zabrinut što neće ispuniti zadaću koju mu je Linda zadala bar ne dok je u pritvoru.
- No dobro gospodine Gigler! Čemu vožnja u pijanom stanju? – privlačna žena u policijskoj odori duge plave kose zavezane u rep pogledala je prijekorno u Seana – Mogli ste ozbiljno ozlijediti nekoga!
Sean je zurio u nju kao da prvi put vidi ženu pred sobom a onda mu se oči odjednom razbistre, kao da se probudio iz sna.
Sjedio je za stolom ženi nasuprot u sobi za ispitivanje
- Ispričavam se! – on će polutiho – Ja.. Ovaj samo sam zabrinut i malo sam popio da se smirim.. Nisam htio.. ovaj nikoga da ozlijedim gospođo...
- Matsenn! Policajka Leah Matsenn! - policajka će brzo – Zabrinut zbog čega?
Sean je jedan trenutak oklijevao a onda začuje Lindin glas u glavi i trgne se kao u nekom luđačkom zanosu.
- Naš sin Mylo... Zapravo ja sam mu skrbnik ali... – Sean je govorio isprekidano – Nije se vratio od sinoć kući i ovaj... Brinemo se da mu se nije nešto dogodilo i.. Nestao nam je novac iz kuće... htio sam ga pronaći....
Leah ga je ozbiljno pogledala u oči sa sumnjom u istinost priče no u očima mu je ugledala strah. Pogriješno zaključivši da je to strah za sinom klimnula je Seanu.
- U redu gospodine Gigler! Ništa ne brinite, mi ćemo ga pronaći! – ona će smireno – Znate li zašto bi vaš posinak uzeo novac od vas i otišao? Da li ste se sukobili?
Sean se nervozno pomaknuo nastojeći prikriti drhtavost u glasu. Policajka kao da je čitala njegove misli.
- Ništa neuobičajno! – on će naizgled ravnodušno - Svi se ponekad porječkaju! To je normalno!
- I sigurni ste da niste bili nasilni ? – ustrajala je Leah Matsenn.
- Što želite reći? Da zlostavljam svog sina?! – optužujući će Sean – Ta nije on bespomoćno dijete!
- Smirite se gospodine Gigler! – ozbiljnog će lica Leah – Samo provjeravam činjenice! Sin vam nije došao kući a kažete da vam nedostaje novac! Čini se kao da je vaš posinak odlučio otići! Koliko ste ono rekli da ima godina?
- Nisam rekao! – mrko će Sean – Mislim da ima 24!
Leah mu je uputila začuđen pogled.
- Mislite?! – ona naglasi njegovu riječ – Ne znate koliko vam posinak ima godina?!
Sean prekrije lice dlanom lijeve ruke.
- Moje pamčenje i brojke... U šoku sam i sve mi je zbrkano! Nemojte me više ništa ispitivati! Samo želim da ga nađem! – Sean će razdraženo.
U prostoriju je ušao policajac i prišao Seanu.
- Dajte opis Myla policajcu i pobrinut ćemo se da ga svi dobiju! – Leah će smireno – Budite bez brige, naći ćemo ga! Ali vas moramo zadržati ovdje u postaji da se otrijeznite!
Leah dobaci Seanu smirujući pogled a zatim izađe iz prostorije.

************************

Linda Gigler vjerojatno bi radije željela da su i nju pritvorili u postaju nego da se morala suočiti sa tri maskirane osobe, koje su se odjednom pojavile ispred nje prošavši kroz prednji zid kuće kao da nije ni postojao. Koliko god oštroumna ona bila njen um nije mogao jednostavno prihvatiti tu činjenicu kao stvarnu i ona se borila sa nevjericom. Uljezi su nosili nekakvu vrstu crnog kostima od gume, bar joj se činilo da bi moglo biti od gume. Svaki dio njihova tijela bio je skriven, uključujući i glavu i lice, obavijajući ih još više velom misterije.
- Tko ste vi i što želite?! – Linda se ohrabrila nastojeći prikriti strah agresivnim nastupom.
No to nije imalo nikakvog učinka. Oni su se međusobno pogledali a zatim je jedan od njih ispružio ruku prema Lindi i ona je osjetila kako se podiže od poda prema stropu. Osjetila je trnce na leđima i znala je da je to od straha. Tko su oni i što žele od mene? Kako me je uspio podići od poda? Što se događa? Pitanja su joj prolazila kroz glavu a ni na jedno nije imala odgovor. Uljezi nisu razmjenili niti jednu riječ među sobom već su se ponašali kao da čitaju jedno drugom misli. Prvi uljez koji ju je podigao sa poda privukao ju je posve blizu da bi potom dlan druge ruke prislonio njoj na čelo.
Linda je vrisnula gotovo neljudski osjetivši strašnu hladnoću dodira. Lice joj je izgubilo boju a mjesto gdje je njegova ruka dotaknula njeno čelo počelo je isijavati zelenkastu svijetlost, da bi potom iz Lindinog uma počele izlaziti svjetlosne iskre koje su se širile u velike pokretne slike. To su bila njena sjećanja koja su oživjela. Kao da promatra film o svom životu i vraća ga unazad.
Činilo se kako uljez traži nešto određeno u njenom sjećanju budući da nisu sve iskre postale pokretne slike. Izgledalo je kao da treba informaciju i da zna kako ju Linda posjeduje.
Što oni žele od mene? Tko su oni? Gdje je Sean? Da mu nisu što učinili?
A onda su iskre iznenada nestale i samo je jedna slika ostala lebdjeti u zraku.
- Gdje je? – oglasio se uljez po prvi put snažnim dubokim glasom
Linda je pogledala u lebdjeću sliku izvučenu iz njena uma a onda je pogled vratila nazad na uljeza. U očima joj se vidjela zbunjenost u tolikoj mjeri da nije uspijela ništa izustiti. Zurila je u skriveno lice pred sobom u nevjerici.
- Pitam te još samo jednom! – ponovno će uljez – Gdje je?
Linda je željela reći ali riječi nisu izlazile iz njenog grla te je samo zurila u njega.
- Jednostavno joj pročitaj misli i završimo s time! – oglasi se drugi uljez – Vrijeme nam ističe!
Što? Kako to misli da mi pročita misli? Tko su oni?
To je bilo posljednje što je Linda pomislila a onda se beživotno srušila na prljavi pod. Sve je trajalo svega sekundu i nije osjetila ništa.
Tri uljeza okrenula su joj leđa i izašli iz kuće na isti način kako su i ušli. Udaljili su se dvadesetak metara i svo troje je podiglo desnu ruku u smjeru kuće. Iz ruku su im sjevnule žućkaste zrake. Zrake su okružile kuću sa svih strana da bi je potom snažna eksplozija sravnala sa zemljom. Kad se gusti dim razišao kuće broj 117 u ulici Lena više nije bilo, jednako kao što nije bilo ni tri maskirane osobe.

****************

Glasan zvuk razbijenog stakla ispunio je kuhinju. Veliki stakleni vrč ispunjen sokom nalazio se razbijen u komadićima ispred ukočene Kirsten. Zvuk eksplozije natjerao ju je da ispusti vrč na pod kuhinje. Stajala je ukočeno par trenutaka a zatim se trgla i zbunjeno krenula prema ulaznim vratima.
Lisa je već otvarala vrata također privučena zvukom eksplozije.
- Što je to bilo? – upita Kirsten – Zvučalo je kao da je bomba eksplodirala!
- Ne znam Kirsten ali zvučalo je jako blizu! – Lisa izađe iz kuće.
Nije bila spremna na prizor koji ju je dočekao kad je pogledala u smjeru kuće Giglerovih. Točnije prema mjestu gdje je nekoć bila njihova kuća.
- Dragi Bože! – Lisa prekrije rukama usta prestravljeno zureći u ogroman krater .
- Ne vjerujem! – Kirsten odmahne glavom – Kako je..? Što..?
Nije uspijevala dovršiti pitanje a već su joj navirala druga.
Mylo! Što je sa Mylom?
- Mama što ako je Mylo... – ona zastane i pogleda u krater
- Mylo je u redu! – Lisa će odlučno – Znamo da nije bio uopće u kući što znači da mu se nije moglo ništa desiti! Ali što je sa Seanom i Lindom? Sean izgleda nije još stigao kući jer kamioneta nema! Ali Linda?!
Kirsten je jedva slušala majku što govori. Nije mogla izbrisati Myla iz misli. Prvo na što je pomislila bilo je da mu se nešto dogodilo. Nikad nije prije tako reagirala. Naravno, zabrinula bi se svakako ali ne na ovakav način.
Što se to događa? Zašto me toliko stisnulo oko srca? Zar je onaj poljubac sve promijenio? Nemoguće! Ta to je bio običan poljubac! Dobro možda ne baš običan!
- Kirsten! Kirsten!
Ona se trgne iz razmišljanja. Lisa ju je gledala zabrinuto.
- Jesi li dobro? – upita
Kirsten klimne glavom.
- Dobro sam! Malo me iznenadio prizor! – ona će slabašno se osmjehnuvši.
- Hajde uđimo u kuću i nazovimo policiju! – Lisa uhvati Kirsten za ramena i odgura ju prema unutrašnjosti kuće

****************

Nije bilo potrebe da Lisa zove policiju. Tek što su ona i Kirsten ušli u kuću zvuk policijske sirene izmamio ih je ponovno u dvorište. Patrolni automobil velikom se brzinom približio mjestu gdje je nekoć bila kuće Giglerovih zaustavivši se uz glasnu škripu guma. Sirena je prestala pištati ali su se rotirajuča svjetla i dalje vrtjela u krug. Vrata automobila su se otvorila i narednik Terry Strahton polako izađe iz automobila. On se nalazio veoma blizu kad je odjeknula eksplozija te je odmah reagirao i obavjestio postaju o svom polažaju. Uskoro će stiči pojačanje no Terry je bio uvjeren da mu neće biti potrebno. Sve oko njega bilo je razrovano i spaljeno, kao da je ogroman meteor pao sa neba i uništio sve pred sobom. Zrak je bio ustajao i zagušljiv od isparavanja. Terry se odmakne par koraka unazad kako bi se oporavio od smrada i tad opazi gomilu znatiželjnih susjeda kao zure u njega.
- Je li itko vidio što se dogodilo? – poviče on skupivši ruke kao da govori kroz megafon – Zna li itko otkud je dospjela eksplozija?
Odgovor su mu bila samo slijeganja ramena i odmahivanje glavama. Terry sam odmahne glavom.
- Eksplozija jačine atomske bombe a nitko nije ništa ni vidio niti čuo! – on će tiho - Kako je to moguće? Zar su svi odjednom oslijepili i oglušili!?
Pogledom je tražio tragove koji bi mu mogli otkriti uzrok eksplozije ali nije ugledao ništa. Sve je bilo doslovno smrvljeno u prah.
Kakva je to eksplozija koja sve pretvara u prah? Pitao se Terry ne mogavši se pomiriti sa činjenicom da nema nikakvih ostataka.
- Zašto imam osjećaj da je ovo samo početak?! – Terry je pogledao u oblačno nebo zabrinutog izraza lica.
Terry je ponovno pogledom preletio po okupljenom mnoštvu da bi pogled zaustavio na licu Lise O'Donnell. On sporim korakom priđe Lisi i Kirsten koje su zabrinutog lica promatrale veliki krater na mjestu gdje se nalazila kuća Giglerovih.
- Oprostite gospođo! – Terry se obrati Lindi – Ja sam narednik Terry Strahton! Kako se zovete?
- Lisa! Lisa O'Connell! Moja kći Kirsten! – Lisa automatski pokaže na Kirsten.
- Možete li mi reći što se dogodilo? – Terry je promatrao lice Lise – Nekako mi je teško vjerovati da nitko ništa nije vidio! I tko je živio u toj kući?
- Giglerovi! - reče Lisa na što Terry upiše ime u notes - Ne znam što da vam kažem naredniče! Mi smo upravo doručkovale kad smo začule eksploziju!
Terry se okrene prema krateru.
- Nešto se tu ne uklapa! – on će glasno – Ništa nije kako bi trebalo biti!
- Kako to mislite? – začuđeno će Lisa
- Pogledajte krater gospođo! Uočavate li veličinu kratera? – Terry se okrene prema Lisi.
- Ogroman je! – brzo će Lisa – Cijela je kuća nestala!
- Upravo tako! – Terry klimne s odobravanjem – To nam govori da je to bila snažna eksplozija! Morala je biti ako je cijela kuća nestala! Ali pogledajte oko sebe! Što je neobično?
Lisa se počne osvrtati no nije jasno shvaćala na što cilja narednik.
- Prozori! – javi se Kirsten
Terry se okrene prema njoj sa smješkom na licu.
- Što si rekla?! – Lisa se zagleda u Kirsten
- Prozori! – ponovi ona – Na kućama i automobilima! Nisu razbijeni!
- Gospođica je u pravu! – Terry se složi – To mi je odmah upalo u oči! Vidite gospođo O'Donnell, ovako snažna eksplozija trebala je svojom silinom razbiti sve prozore u blizini, no niti jedan nije napuknut! Čak su i kante za smeće uredno postavljene uz rub ceste! Kako to objasniti!
Lisa se zamisli. Narednik je bio u pravu, posvuda je trebalo biti razbijenog stakla, vatre i razbacanih stvari po ulici. Pogledavši ponovno u krater Lisa je shvatila kako sve zrači velom tajanstvenosti. Kako je moguće potpuno uništiti cijelu kuću a da se ne ostavi niti jedan trag? A onda se sjeti Linde i Seana.
- Naredniče... – prekine ju zvuk policijske sirene.
Drugi policijski automobil zaustavio se uz rub Lisine kuće. Policajka Leah Matsenn izađe iz automobila. Njen je pogled odmah bio na golemom krateru ispred.
- Koji se vrag tu dogodio?! – ona će začuđeno a zatim skrene pogled prema Terryu – Pozdrav Terry! Što se dogodilo?
- To pokušavamo dokučiti! – Terry klimne glavom u znak pozdrava a zatim pokaže na Lisu i Kirsten – Lisa O'Donnell i njena kći Kirsten!
Leah klimne glavom prema njima.
- Upravo smo došli do zaključka kako je to bila uredna eksplozija! – Terry je to rekao smireno
Leah mu je podarila začuđen pogled.
- Uredna eksplozija?! Što ti to znači?
- Kao da je netko želio izbrisati kuću Giglerovih sa lica Zemlje! Kao da...
- Čekaj, čekaj! Rekao si Gigler?! – Leah ga uzbuđeno prekine
Terry se okrene prema njoj.
- Da! Linda i Sean Gigler! To je njihova kuća! Bar ono što je ostalo od nje! – Terry pogleda u svoj notes – Doduše ne znamo da li su oni bili u kući kad je sve otišlo k vragu! Zašto pitaš?
- Zato što je muškarac imenom Sean Gigler prije par sati uhičen zbog vožnje u pijanom stanju! Nalazi se u pritvoru! – Leah će brzo
- Odlično, bar znamo da je on živ! – Terry klimne glavom – Ali što je sa njegovom suprugom Lindom?
- Bila je živa oko jedanaest sati! – javi se Kirsten okrenuvši se Lisi – Pričala je s nama!
- Raspitivala se za Myla! Njenog sina, zapravo ona mu je skrbnik! – Lisa pojasni
- Mylo?! Znači Sean je govorio istinu! – promrmlja Leah
- Nešto si rekla? – Terry ju ošine pogledom
- Sean Gigler! – reče Leah – Rekao je da je zabrinut za svog sina Myla, i da misli kako je uzeo novac i otišao od kuće!
- To je laž! – vikne Kirsten privukavši poglede na sebe
- To je laž! – ponovi ona tiše – Mylo nije ništa uzeo od njih! On nije lopov!
- Istina je! Poznamo Myla jako dobro i uvjeravamo vas da on ne bi nikad ništa uzeo od tih ljudi! – potvrdi Lisa – A što se tiče toga da je otišao od njih, svim se srcem nadam da je to učinio! Ne znam kako je uspio izdržati s njima sve te godine! Oni su bili strašno loši prema njemu!
Leah pažljivo promotri Lisu.
- Kad kažete loši, mislite li na nasilje?! – oprezno ju upita Leah
Lisa izdrži njen pogled.
- Upravo na to mislim! – ona će odlučno – Ne znam što vam je sve Sean ispričao ali vjerovatno je največi dio toga ako ne i sve – laž!
Leah pogleda u Terrya.
- Morat ćemo izdati tjeralicu za njim! – ona će ozbiljna lica
- Tjeralicu?! Za Mylom? Zašto? – Kirsten će razdraženo – Ne mislite valjda da je on... on odgovoran za eksploziju?!
Leah je pogledala u Kirsten.
- To je uobočajen postupak! – ona će smirenim glasom – Uostalom što prije ga nađemo to ćemo dobiti odgovore! Ništa mu se neće dogoditi! Mi ćemo ga zaštiti!
Tek što je to rekla kad se začuje uzbuđeni glas s njenog radia.
- Leah! Leah javi se!... – glas je djelovao uspaničeno
Leah brzo otvori vrata automobila i dohvati radio.
- Laeh ovdje! Što se događa Krosovski? – ona će napeto gledajući u Terrya
- Netko je upravo napao glavnu postaju! – Denis Krosovski vikao je kroz radio – Mislim da su još uvijek tu! Trebamo potporu!
- Ima ih više?! – upita Leah
- Ne znam koliko ih ima ali misle ozbiljno! Sranje! Mislim da me jedan vidio! Sranje! Dolazi prema meni! Što to radi?! Kako..... – veza nestane
- Krosovski! Krosovski! Denis javi se! – Leah je vikala u radio
- Idemo smjesta tamo! – reče Terry žureći prema svom automobilu
- Sklonite se u kuću i ne izlazite iz nje! – vikne Terry prema Lisi – Javit ćemo vam za Myla čim nešto saznamo!
S tim riječima on upali automobil, uključi sirenu i pojuri za Leah koja je već jurila ulicom prema glavnoj postaji.

***************

Dan Walters za to je vrijeme vozio što je brže mogao prema aerodromu. Cijelu noć nije spavao zbog neobične pojave koju je vidio prilikom slijetanja na pistu. Čitav događaj stalno mu se odvijao u glavi i nikako ga nije mogao zaboraviti ili barem potisnuti. Milijun pitanja ga je doslovno opsjedalo a on nije mogao pronači niti jedan odgovor koji bi bio zadovoljavajuči. Kakva je to svjetlost bila i otkud je došla? Da li su ga oči varale? Noć je bila olujna i lako je to mogla biti munja na nebu! Tim više što su istrumenti radili normalno i niti jedan uređaj nije registrirao kvar? Da nije sve umislio?
Dan je grčevito stiskao volan. Sa prvim zrakama sunca uskočio je u automobil i pojurio prema Salmon Airu. Ako se nešto srušilo nedaleko od aerodroma on će pronači nekakav trag. Dok je jurio automobilom nije mogao a da ne primjeti zlokobni osjećaj koji kao da se ovijao oko njega. To ga je činilo još više nervoznim. Uz šalicu kave pokušao je točno odrediti gdje bi ta stvar ili što to jest mogla pasti, i nakon puno zbrajanja i gledanja u karte odredio je položaj od svega kilometar i pol jugozapadno od aerodroma. I sad je jurio prema tom mjestu. Nije bilo puno prometa budući da je bilo rano jutro tako da je Dan imao raščišćenu i prohodnu cestu.
Trebalo mu je nešto više od deset minuta da dospije do aerodroma i ostavi automobil na parkiralištu. Pokupio je malu ručnu bateriju i limenu kutiju za uzorke ako se pokaže da je ta stvar koju je vidio meteor ili nešto slično. Odredivši zamišljeni pravac Dan je odlučno krenuo prema mjestu gdje je po njemu bilo mjesto pada meteora. U njegovoj teoriji nije bilo mjesta letećim tanjurima ili raznim drugim neobičnim pojavama koje ljudi svakodnevno prijavljuju da vide na nebu. Njemu je to izgledala kao užarena kugla a to je mogao biti samo meteor. Nije ga zanimala moguća slava koju će steći ako se pokaže da je to stvarno bio meteor, više ga je zabrinjavala mogućnost da to nije jedini koji je pao. U glavi je već zamišljao ogroman krater širok preko kilometar i bar upola toliko dug, iako se ne sjeća da je vatrena kugla koju je vidio bila osobito velika. Što ako je riječ o nečem što se zapalilo na nebu i on je vidio kako pada na zemlju? Mogao je biti helikopter ili neki drugi zrakoplov? Ne, to ne dolazi u obzir! Kontrola bi ga obavijestila da je bilo još letjelica na nebu kad i on! To je morao biti meteor! Dan se namršti.
Nije mu trebalo dugo da dospije do mjesta gdje je izračunao da bi trebao pronaći tragove, ako ih je uopće bilo. Ono što je ugledao nije ga iznenadilo. Otvorena čistina sa niskim raslinjem , vlažna od jučerašnje oluje. Nikakvog traga nečemu neobičnom. Bar ne na prvi pogled. Dan je obeshrabren krenuo nazad prema automobilu kad mu pažnju privuče neobičan otisak na zemlji. Osjetivši srce kako snažnije tuče Dan se sagnuo iznad otiska i pobliže osmotrio trag.
To je definitivno bio otisak ljudske noge, a kad je pogled skrenuo u stranu ugledao je još nekoliko istovjetnih otisaka. Njemu nije bilo neobično što je pronašao otiske čovjeka, makar i na mjestu gdje ne bi očekivao da bude ljudi. Iako se nalazio na čistini posvud uokolo nalazilo se na desetke stabala, i teško da bi itko želio biti na ovom mjestu za vrijeme trajanja oluje. No s druge strane, Salmon zna biti veoma uspavan grad, te mnoštvo ljudi jednostavno požele unjeti malo živosti u svoje živote. Istraživanjem planina i područja oko Salmona unjeli bi malo pustolovine. Ali teško je bilo za vjerovati kako je netko po najžečoj oluji šetao čistinom.
Ne, nije to natjeralo Dana da zadrhti. Činjenica da su se otisci pojavili iznenada, kao da su se ti ljudi doslovno spustili s neba. Slika neobične svjetlosti koju je vidio kroz staklo aviona iskrsnula mu je pred očima.
- Ne! Dan počinješ paničariti! – on reče glasno a smješak, iako slabašan preplavi mu lice – Nema teorije da ovi otisci potječu od one svjetlosti! Ne, vjerovatno sam sve to umislio!
No nije mogao odvratiti pogled od otisaka. Koliko je mogao procijeniti, otisci su pripadali najviše troje ljudi. Pratio je tragove koji su bili usmjereni prema gradu, a onda svega nakon desetak metara otisci su nestali isto kao što su se i pojavili.
Dan je bio zbunjen. Pretražio je krug od dvadesetak metara oko otisaka ali nije pronašao ništa. Sad je već postajao nervozan. Izvadio je iz džepa jakne maleni digitalni fotoaparat i brzo, kao da se plaši kako bi otisci mogli iščeznuti, on načini nekoliko jasnih fotografija. Nije si mogao objasniti neugodan osjećaj koji su u njemu stvorili ti otisci. Nadao se da će nešto pronači, nešto što bi mu dokazalo da svjetlost od prošle noći nije samo umislio, ali ovi otisci premašili su njegova očekivanja. Dan nikad nije bio u izviđačima, a ono malo znanja o čitanju tragova što je naučio u vojsci, davno je zaboravio. No nije trebao imati znanje čitanja tragova, ne u ovom slučaju. Prošlu je noć nad Salmonom harala oluja, i svi tragovi jednostavno bi bili obrisani. Kiša i snažan vjetar pobrinuli bi se za to. Ovi su otisci ostavljeni prije nekoliko sati. Opet je pomislio na svjetlost sa neba.
Koliko god se poklapalo njegov je analitički um uporno pobijao pomisao da svjetlost sa neba i otisci imaju išta zajedničko. Jer kad bi to bilo točno, onda je postajalo samo jedino objašnjenje čiji su otisci. Dan zadrhti iznenadivši sam sebe tom reakcijom, a zatim uhvati odjek eksplozije, negdje daleko prema sjeveru. Ni sam ne znajuči zašto počeo je trčati prema automobilu. Imao je veoma loš predosječaj.



Post je objavljen 13.11.2010. u 09:29 sati.