Ne želeći zamarati više svoje prijateljice i drage ljude koji su već godinama prisutni i davali podršku, ponekad se neki strahovi ne mogu opisati riječima ili su jednostavno prejaki da bi se mogli izgovoriti. Ponekad dođeš u stanje gdje od straha, pitanja, nemoći jednostavno gubiš dah, steže te nešto u grlu i najradije bi iskočio iz kože.
Sve to iz druge perspektive može izgledati toliko nerealno, kao neki grozan san koji je ostavo dojam čitav dan i sam sebi govoriš- ma nije istina. Pa si razmišljam i znam da ima gorih situacija, i težih i znam da moje dijete mene zagrli i kaže mi da me voli. Kad se nasmije, kao da liječi sve rane...ali ipak taj smijeh nažalost ponekad ne može izliječiti taj strah, sva pitanja, sva razmišljanja....Uvijek sam govorila da djeca sa posebnim potrebama imaju ono "nešto", nešto čime prolaze kroz život i sve probleme sa smješkom. S jedne strane mi je drago da nije svjesna svega i da još uvijek nema pitanja zašto i kako?
Ali ja imam. Davno, kad smo znale šetati a ona sa maskicom na licu, još uvijek se nazire u očima da je tu širok i iskren osmjeh iako se nije vidio od maske. Ali sam i osjetila one pokvarene poglede prolaznika, vidjela odmicanje roditelja druge djece od nje i bolilo je. Koliko god se trudila, svaki taj pogled me bolio i jako mi je drago što ona to nikad nije osjetila niti primjetila.
Šta će biti sa njom? Šta nam donosi novi dan? Šta će pokazati sljedeće pretrage? Da li će sutra biti u redu ili će opet biti nešto? Da li će noć biti mirna ili ću opet i iznova presjediti pored nje, gledati da li diše, brojati napade....ili će noć biti sjajna ali sutra me ne bude prepoznala? Možda će opet kao i mnogo puta do sada, samo sjediti i biti u nekom svom svijetu...da li će se ovaj puta isto "vratiti" nakon par sati ili će joj u tom svijetu biti bolje? Hoće li ona sutra moći sama držati čašu ili ću joj morati ja držati? Ili će sutra biti savršen dan bez tremora, napada, gubitaka i sa puno života i snage?
Hoću li ikada znati odgovore na ta pitanja?
Hoću li joj sutra moću kupiti voljenu pizzu ili ću morati kupiti neki lijek, koji njoj nije toliko drag? Hoće li ju boliti nešto? I napokon...hoće li sve to ona opet, kao i svaki puta proći sa prekrasnim osmjehom na licu, nimalo svjesna situacije....
Hoću li ja i ovaj puta ostati prisebna ili će mojoj snagi doći kraj? Hoću li to sve moći proći bez suze u očima i mirno dočekati noć, najbolju mi prijateljicu....
Sutra je novi dan...izdrži sad, i većer i noć...sutra je novi dan, krečemo iz početka, možda i nama zasije sunce i napokon dočekamo bolje dane....
Samo se ti meni smij, reci mi da me voliš i to mi je hrana i snaga i veselje u životu. Sunce moje, voli te tvoja mama....
Post je objavljen 10.11.2010. u 20:24 sati.