Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/milemylo

Marketing

THE GUARDIANS OF NYFAAST: SERVANTS OF DARKNESS BOOK ONE

GUŠTAJTE! PRVO POGLAVLJE MOJE KNJIGE.....

.1. .

Krupne kišne kapi udarale su po krovovima kuća sve jačom žestinom, kao da silom žele prodrijeti u unutrašnjost, gdje su se u sigurnosti nalazili njihovi vlasnici. Pločnici su se sjajili od bljeskova munja sa neba, koje su svako malo pokazivale svoju snagu obasjavši tmurno nebo, dovodeći sa sobom muklu grmljavinu. Vjetar je nosio kišne kapi u svim smjerovima kao da se ne može odlučiti što da čini s njom, te ju je u nedoumici vitlao na sve strane.
Ljeto je bilo na izmaku, i gradić Salmon je već proživljavao naznake jeseni koja se približavala. Smješten u planinama Idaha uz rijeku Salmon, sa kojih tri tisuće stanovnika, bio je pravi obiteljski gradić.
Ljudi su bili prijateljski naklonjeni, stopa kriminala gotovo da nije ni postojala ako izuzmemo poneke tučnjave ili prometne nesreće izazvane uglavnom pijanstvom. Pravo mjesto za miran obiteljski život, sa mnoštvo aktivnosti u kojima se može uživati. To nije bilo mjesto za ljude navikle na luksuzne zabave i svakodnevnu kupnju u golemim trgovinama. Tu se život svodio na življenje sa prirodom i u skladu s njom, no to nije značilo da u Salmonu nije bilo života kavog se vidi u velikim gradovima. Udaljenost od većih gradova kao da je nekako izolirala Salmon, poput otoka okruženog morem, ili u slučaju Salmona – planinama.
Najbliži veći gradovi bili su Idaho Falls, 226. kilometara juguzapadno, i Missoula u državi Montani ,160. kilometara sjeverno. S obzirom na toliku udaljenost Salmon je mogao uživati u izoliranosti iako su u blizini bila manja mjesta poput Carmen ( 8.km ), North Fork ( 34.km), Gibbonsville ( 54.km ) na sjeveru i Challis ( 53.km ) na jugu.
Bio je to miran gradić u srcu planina, ovjenčan sjećanjem na istraživače Lewisa i Clarka koji su tuda prošli tijekom svoje ekspedicije.
Ali sad se ne bi moglo reći da je gradić bio miran. Snažan vjetar podizao je otpatke iz prevrnutih kanti u zrak, savijao krošnje drveća, lupao u vrata i prozore kuća, i sve to zalijevao krupnim kapima hladne kiše. Svi su za takva vremena ostajali u svojim kućama, u toplini svojeg doma, čekajući da nevrijeme stane te da nastave dalje posao u kojem ih je oluja prekinula. Ulice su na prvi pogled izgledale puste, bez života, što i ne bi bilo čudno s obzirom na jačinu oluje, no ipak je netko hrabro prkosio oluji.
Zaogrnut kratkom jaknom, bez kišobrana koji bi mu štitio lice od vjetra i kiše, noseći u desnoj ruci bijelu najlonsku vrećicu, mladić se probijao Južnom Terace ulicom. Vjetar ga je zanosio u stranu i otežavao mu hodanje, kao da želi kazniti tog drznika koji se usudio prkositi mu. No mladićev hod bio je čvrst i odlučan, i nije pokazivao naznake da će se samo tako predati.
Mylo, tako se zvao mladić, je izašao u ovu olujnu noć zbog Seana, svog skrbnika. Ne obazirući se na oluju koja je vani bijesnila, Sean je poslao Myla da donese bocu viskija iz najbliže trgovine od njihove kuće, ali bilo je kasno i trgovina je bila zatvorena, te je stoga Mylo kupio viski na bezinskoj postaji Callih Services, koja je radila cijelu noć. Mladić nije niti jednom ubrzao korak, čak ni kad je vjetar na mahove oslabio; izgledalo je kao da se njemu ne žuri kući. O tome je zapravo i bila riječ.
On nije imao svoju kuću, bar ju on nije tako nazivao. Za njega je to bio zatvor, mjesto ispunjeno lošim uspomenama. Njegovo odredište bila je ulica Lena i kućni broj 117., na mjestu gdje su završavale ulica Lena i Riječna ulica .
Sean Gigler, njegova supruga Linda i Mylo, živjeli su u prizemnici koja je odavno trebala obnavljanje. Trošni krov ispod kojeg je Mylo boravio u polusuhoj sobici, nije izgledao kao da može izdržati malo jaču oluju od ove trenutne koja je harala gradićem. Vanjski su zidovi obrasli bršljanom a dvorište je bilo prepuno rupa ispunjenih vodom, klizavo od blata i smeća koje se taložilo zbog nemara vlasnika. Prljavi vanjski prozori skrivali su pogled u unutrašnjost kuće, ali isto tako mogli su biti i blistavi jer ionako nitko ne bi htio zaviriti kroz njih.
Sean i Linda Gigler živjeli su u Salmonu svega trideset godina, doselili su se iz Seatla i kupili kuću na kraju ulice Lena. Tada je to bila lijepa prizemnica, urednog dvorišta okružena šarenim cvijećem koje je tadašnja vlasnica kuće pažljivo održavala. Niti Linda, a još manje Sean nisu voljeli cvijeće, tako da je ubrzo vrt postao odlagalište praznih pivskih limenki i boca viskija. Nije bila tajna da je Sean bio ovisnik o alkoholu, te da je zbog toga i protjeran u prijevremenu mirovinu, jer je zbog pijanstva bio nesposoban obavljati zahtjevan posao vatrogasca, zbog kojeg se i doselio u Salmon. Radeći kao vatrogasac u udaljenom Idaho Fallsu, Sean je bio odsutan tijekom tjedna i samo bi vikendom dolazio kući. Znalo je proći i par tjedana da se ne bi pojavio na kućnom pragu. Njegov dolazak za vikend značilo je za Myla dva dana vike, psovanja i razbijanja stvari po kući.
Sve što je Sean radio svodilo se na pijančevanje i svađanje sa Linda, koja mu isto tako nije ostala dužna.
Linda Gigler je bila još opakija nego što je to Sean ikad mogao biti. Ona je imala takvu karakternu crtu dok je Sean bio takav samo pod utjecajem pića.
Odrasla u Boise, Idaho, u mnogobrojnoj siromašnoj obitelji, okružena nasilnim ocem i braćom koji su je maltetirali i fizički zlostavljali, nasljedila je njihovu okrutnost i izopačenost. Tek što je postala punoljetna udala se za prvog muškarca koji joj je bio pri ruci samo da bi se maknula od rodnog doma. Brak nije dugo trajao. Lindin suprug i spasitelj pronađen je kako pluta u rijeci. Nakon detaljne istrage policija je zaključila samoubojstvo.
Linda je provela život kao odgajateljica, prvo radeći u dječjem domu a zatim u domu za stare i nemoćne. Iako je njen rad bio predan i bez pogreške, nitko je nije volio. Niti ljudi za koje se starala, niti vlastite kolege s kojima je surađivala. Bilo je nešto u njoj što je u ljudima koji bi se zatekli u njenoj blizini, oduzimalo dobro raspoloženje. Njen je izraz lica uvijek bio strog i isklesan kao od kamena, kao da nikad nisu osjećaji pronašli mjesta na njemu. Svi su odahnuli kad je dala otkaz i preselila se u Salmon sa suprugom Seanom. Dali su joj obilnu otpremninu s kojom su oni kupili kuću, i od tada Linda nije više radila.
Sean nije htio da ona radi budući da je zarađivao dovoljno za njih oboje, ali kako je prije dvadeset i dvije godine bio primoran da uzme prijevremenu mirovinu, njegovi prihodi su se smanjili za polovicu iznosa koje je imao prije. Da stvar bude gora sve su trošili na piće.
Dvije godine nakon što je otišao u mirovinu, vračajući se iz omiljenog lokala Wiskey Bar, smještenog u Glavnoj ulici , pred ulazom u dvorište kuće začuo je plač djeteta koji je dopirao iz mraka. Krenuo je prema mjestu odakle je plač dopirao, da bi svega desetak koraka od kuće pronašao uplakanog dječaka. Sean je sekundu razmišljao a zatim je uzeo mališana i unio ga u kuću. Linda je zaključila kako mališan ima oko dvije godine, te je odmah nazvala policiju. Završilo je tako što nisu uspjeli pronaći roditelje mališana, niti objašnjenje kako se mališan našao u blizini kuće Seana i Linda.
Nakon rasprave, odlučeno je da Linda i Sean ako žele mogu skrbiti za mališana kojem su dali ime Mylo, po imenu koje se nalazilo na zlatnoj narukvici koju je mališan nosio. Grad se obvezao novčano pomoći u školovanju Myla, pa su Linda i Sean pristali.
Prvih tri do četiri godine bile su mirne i sretne, no onda je Sean zaglibio u alkoholu i sve je krenulo na loše. Oboje, koliko Sean toliko i Linda, sve su iskaljivali na Mylu, smatrajući ga krivcem za sve što im se loše dogodilo.
Linda je oboljela na živce, pretvorivši Mylov težak život u još veći pakao. Nikad nije znao kad će buknuti i početi vikati na njega. Bez obzira što on učinio nikad nije bilo dobro, i zato ih je on izbjegavao što ih je više mogao. Otkad je saznao da oni nisu njegovi roditelji, njegova ljubav prema njima postala je samo zahvalnost. Zahvalnost za to što su ga uzeli i skrbili o njemu, ništa više.
Neprestano zlostavljanje od strane Linde i vrijeđanje od strane Seana, za Myla je postala svakodnevnica. Postepeno se na to navikao u sebi čekajući dan kad će sve to nestati.
Dvadeset dvije godine nakon što su Linda i Sean odlučili da skrbe o njemu, eto ga još uvijek u Salmonu. Tumara napuštenim ulicama usred oluje, noseći bocu Jacka Danielsa žednome Seanu. Mylu je bilo pet kad je otkrio da mu oni nisu roditelji, i prihvatio je to otkriće potpuno zadovoljan. Nešto u njemu ionako mu je govorilo da oni ne mogu biti njegovi roditelji jer nemaju nikakve zajedničke osobine. Malo je u biti znao o svojoj prošlosti i vjerovao je priči koju mu je Linda servirala ali samo do svoje petnaeste godine. Pretražujući internet Mylo je otkrio stare vijesti o napuštenom djetetu ostavljenom u Lena ulici prije dvadeset dvije godine. To je bila prava priča o njemu i on si je zadao zadatak da otkrije svoje pravo porijeklo i sazna tko su mu pravi roditelji. Moglo bi se reći da mu je to postala opsesija, no niti nakon devet godina istraživanja nije otkrio ništa što bi ga dovelo na korak bliže otkriću.
Hladan mlaz vode što mu se sručio niz vrat, trgne ga iz misli. Na trenutak mu je došla ideja da baci najlonsku vrećicu iz ruke, ali samo odmahne glavom. Nije vrijedno toga, on pomisli. Munja propara nebo no umjesto groma Mylo začuje svoje ime.
- Mylo? Mylo, stani!! Hej!! – iznenadi ga muški glas iza njega. On se polako okrene i ugleda siluetu muškarca s velikim kišobranom kako mu prilazi u susret. On stane i zapilji se u njega. Lagano je razvio lice u osmijeh kad se muškarac potpuno približio. Prepoznao je Nicka Batterstona, njegovog najboljeg prijatelja i zapravo jedinog kojeg je imao u Salmonu.
- No dobro Mylo! Zar ti sjediš na ušima! Zaboga dozivam te već punu minutu! Još otkako si skrenuo u Lena ulicu! – Nick će ljutito
- Oluja! – Mylo pokaže rukom u nebo – Nisam te čuo! Grmljavina i kiša!
- Nije ni čudo! – smirenije će Nick – Smije li se znati koji vrag izvodiš po ovakvom nevremenu na cesti? Nemaš pametnijeg posla?
- Pjevam na kiši! – sarkastično će Mylo – Zar ne vidiš da upravo se vračam kući!?
- Odlično! – uzvikne Nick – Ali prvo ćeš svratiti do mene da se osušiš i nešto pojedeš! Majka je rekla da ne smiješ odbiti!
- Teta Mary? – iznenađeno ga pogleda Mylo
- Da! Ona te je i vidjela kroz prozor kuće kako skrećeš u Lena ulicu! Ne misliš li valjda da ja vrijeme provodim gledajući praznu ulicu!?
Mylo se osmjehne.
- Hej, nikad me nije pretjerano zanimalo što radiš u slobodno vrijeme!
Nick mu uputi ljutiti pogled.
- Hajde već jednom! Večera se hladi na stolu! – on će nestrpljivo
- No dobro! Kud si toliko navalio!
Mylo krene nazad prema ulici Terrace dok je Nick hodao tik uz njega pokušavajući ga zaštititi kišobranom. Nitko ih nije vidio niti je itko mario za to što se događa na ulici. U ovakvim trenucima nitko nije ni pomišljao da bi itko izašao na oluju. Bili su zadovoljni u svojim toplim kućama.
Mladić imenom Nick, samo je visinom bio sličan Mylu, sve je ostalo bila sušta suprotnost. Dok je Mylo bio visok i mršav, žilave konstrukcije, Nick je bio krupan i mišićav. Imao je smeđe oči, i crnu čekinjastu kosu, koja se neprestano kovrčala. Pogled mu je bio čvrst i iskren, a na licu je imao zamišljen izraz kao da stalno o nečemu razmišlja. Mylova kosa je također bila divlja, ali i puno gušća. Njegove su plavozelene oči djelovale hipnotički, poput magneta i malo ih je bilo koji bi odolili snazi njegova pogleda.
Nick i Mylo bili su vršnjaci, ali i najbolji prijatelji. Jedina osoba koju je Mylo mogao poslušati i tražiti savjet. Nickovi roditelji Mark i Mary Battestone, i njegova sestra Wendy, voljeli su Myla kao da je član obitelji i Mylo im je uzvračao istom mjerom.

************

Nick je uveo Myla u predsoblje te ga natjerao da skine mokre čarape i uzme jedne njegove, a zatim mu je donio ručnik da obriše lice i kosu.
- Dobra večer teta Mary! – pozdravio je Mylo sićušnu ženu za kuhinjskim stolom.
- Ma kako dobra sine moj! – ona će zabrinuto – Zar ne vidiš ovu oluju! Pa zar ti ljudi nemaju nimalo pameti, kad te šalju po ovakvom vremenu po piće!
Mylo primjeti da ona gleda u bocu viskija što je virila iz najlonske vrećice.
- Ma pustite, nije važno! – Mylo se slabo osmijehne – To će ih bar smiriti na jedno vrijeme!
- Ne znam kako to možeš podnositi! – javi se Nick – Ja bih odavno pobjegao od njih!
- A kamo bi on jadnik otišao! – obrecne se Mary na sina – Van na oluju?
Nick slegne ramenima.
- Ne znam! Bilo gdje je bolje nego kod njih! – on će brzo
- Hoćeš li što prizalogajiti! – upita Mary Myla – Sigurno ti nisu ni načinili večeru!
- Ne teta Mary! – brzo će Mylo – Nisam gladan, hvala!
- Nemoj da se sramiš! – odmahne glavom Mary stavljajući na stol kruh i varivo – Znam ja kako te oni hrane! Hajde samo uzmi, i Nick će ti se pridružiti!
Mylo je zinuo da odbije ali se njegov želudac pobunio. Mary je bila u pravu, nije ništa večerao i stvarno je osjećao glad. Posegnuo je za tanjurem i pružio ga Mary.
- Tako je već bolje! – Mary mu podari osmijeh a zatim mu popuni tanjur mirisnim varivom.
- Dobar tek! – kroz puna usta će Nick dobrano ubacujući hranu u usta.
- I tebi Nick! – odvrati Mylo i prione k jelu.
Večera je bila ugodna i obilna i Mylo zahvali samome sebi što je poslušao Nicka i svratio do njega. Dobra večera bila je ono što mu je trebalo.
- Večera je bila odlična! Hvala još jednom teta Mary! – on se zahvalio još jednom.
- Ne zahvaljuj se! Ti znaš da si kod nas uvijek dobrodošao! – mirno će Mary ustavši i noseći prljave tanjure sa stola.
Mylo nije ni ponudio da joj pomogne jer je znao da će ga ona odbiti, kao što je to i činila redovito svaki put kad bi on to učinio.
- Jesi li se čuo sa Kirsten? – upita ga Wendy – Ne javlja mi se cijeli dan!
- Nisam! Prošao sam pored njene kuće ali svjetla su bila pogašena i nisam vidio njihov automobil na prilazu! – brzo će Mylo – Vjerovatno su otišli kod njene bake pa ih je oluja spriječila da se vrate!
- Da, bit će da se to dogodilo! – složi se Wendy – Valjda oluja ometa i mreže mobitela!
- Nego što sam ja to čula! O tebi i Kirsten! – poluglasno će Wendy zapiljivši se u njega.
Mylo je brzo pogledao u Nicka koji je odmah razumio pogled.
- Dođi u moju sobu da ti dam jaknu! Ne želim da sad nakon što smo te osušili i nahranili opet budeš mokar! – reče Nick ustavši.
Mylo nije čekao da mu to dvaput kaže. Istog se trena ustao i pošao za Nickom u njegovu sobu.
- Uf! U pravi čas! – šapne on njemu kad su se našli sami u sobi
- No dobro, čemu sva ta frka oko Kirsten?! – tiho će Nick
Kirsten O'Connell živjela je u istoj ulici gdje i Mylo, i svaki je put prolazio pored njene kuće. Bila je četiri godine mlađa od njega ali iz nekog razloga oni su se sprijateljili. Njeni su roditelji Lisa i Miles, kao i njen brat Chris odobravali njihovo prijateljstvo, i nerijetko bi on bio pozvan kod njih na ručak ili večeru. I nakon deset godina nestašluka i druženja Mylo je počeo osjećati prema njoj drugačije osjećaje. Da li je to bilo stoga što je ona postala preljepa djevojka za kojom su se svi u školi okretali ili zbog njihovih intimnih razgovora, nije točno znao. Ali sve se promijenilo na njezin dvadeseti rođendan kad se Krsten pojavila potpuno našminkana i odjevena u kratku suknju. Nitko ju nikad nije vidio u suknji, jer osim što se uspješno bavila košarkom ona nije voljela nositi haljine, minice i suknje. Mylo nije nikako mogao tu večer doći k sebi. Odjednom kao da je progledao i otkrio kako je Kirsten preljepa djevojka, a ne samo njegova prijateljica i susjeda. Da stvari budu još kompliciranije te večeri je Kirsten prvi put poljubio, i to je sve pokrenulo, to i činjenica da je to učinio iznenada i pred gomilom. Tko je sve rekao kome i kada više nije bilo važno. Svi su samo šaputali o tome da su njih dvoje par. Glasine koje nije moguće demantirati, a jednim dijelom Mylo to nije ni htio. Njemu se sviđala pomisao da njih dvoje budu par, jer što je više o tome razmišljao shvaćao je kako imaju puno toga zajedničkog. No njegove su želje lako mogle biti samo iluzija ako Kirsten ne osjeća isto. Znao je da ga voli kao prijatelja i znao je da ona ima jake osjećaje prema njemu, ali nije znao pravu istinu tih osjećaja. Da li ga voli kao muškarca, kao prijatelja ili kao brata? Zato je u biti izbjegavao Kirsten ne želeći saznati što ona o tome misli, kako ne bi bio razočaran.
- Zemlja zove Myla! Halo?! – Nickov glas trgne ga iz razmišljanja
- Molim..Što? – on će zbunjeno
- Nisi čuo niti riječ što sam ti sad savjetovao, zar ne?! – strogo ga pogleda Nick – To je tako tipično tvoje ponašanje!
Mylo otvori usta da se opravda ali Nick podigne ruku.
- Štedi riječi! – on će mirno – Znam što ti se događa u glavi! Moj ti je savjet da popričaš s njom i kažeš joj kako se osjećaš! Šutjeti o tome i izbjegavajući je neće ti puno pomoći!
- Hvala Nick! – sarkastično će Mylo – Kao i uvijek pun si savjeta!
- Znaš da živim za to! – osmjehne se Nick – Nemam puno uzbuđenja u svome životu pa se miješam u tuđe! Ali o tome već sve znaš!
- Trebao bih poći! – Mylo krene prema vratima – Trebao sam odavno biti kod kuće! Sean negdje kipi od bijesa!
- Hoćeš li imati problema? – zabrinuto će Nick
Mylo odmahne glavom.
- Ne! – odvrati on – Linda spava i Sean dobro zna da ju ne smije buditi pa neće raditi buku! Uostalom, kad mu donesem viski bit će poput male bebe!
- Sean kao mala beba?! To bih stvarno volio vidjeti! – nasmije se Nick
- Hvala na večeri teta Mary! – vikne Mylo na izlazu iz kuće – Laku noć !
- Bog neka bude s tobom Mylo! – čuo se Maryn glas iz kuhinje.
Mylo je klimnuo Nicku u znak pozdrava a zatim je požurio prema posljednjoj kući u ulici Lena, zaklonjen pod velikim kišobranom, sitog stomaka i suhe odjeće, noseći u vrećici Seanov viski.

************

Giglerovi su nekad imali popločenu stazu koja je vodila od ceste do njihovih ulaznih vrata, no sad je od te staze ostalo samo par ploča raštrkanih po cijelom dvorištu. Kako nitko od njih nije vodio brigu o dvorištu ono je bilo posve zapušteno i prepuno rupa. I baš za vrijeme obilnih kiša cijelo bi dvorište bilo poplavljeno. Mylo je poskakivao s jedne ploče na drugu nastojeći da se ne posklizne i padne u prljavu vodu do gležnja. Bio je već pred vratima kad su se ona silovito otvorila i na ulazu se pojavio Sean.
- Dovraga gdje si ti dosad!!? – zagrmio je odmah Sean ali ne preglasno kako ne bi probudio Lindu
- Bio sam kod...
- Ne zanimaju me tvoje laži bitango! – prekine ga Sean udarivši ga po licu – Gdje je viski!?
Mylo mu pruži vrećicu na što se Seanovo lice ozari. On se makne sa ulaza i krene prema kuhinji. Mylo je tiho zatvorio vrata krenuvši prema kupaonici da se umije, a zatim da ode gore na tavan gdje je spavao.
- Kamo si ti krenuo? – javi se Sean – Nisam još gotov s tobom!
Mylo mu se pridruži u kuhinji i sjedne za stol. Znao je što sada slijedi. Vrijeđanje i ponižavanje kao i svake večeri. Nekako se nadao da će večeras biti pošteđen toga ali nije bio te sreće. Tješilo ga to što je večerao i neće morati ići spavati bez jela.
Mylo nije znao kad je točno Sean primjetio da on spava ali to ga je potpuno razljutilo. Skočio je sa stolice i udario Myla šakom u lice tako snažno da je Mylo pao na leđa zajedno sa stolicom. Možda bi to bilo Seanu dovoljno da pritom Mylo nije i povukao stolnjak sa stola a sa njime i bocu viskija. Šok na Seanovom licu Mylo nikad neće moći zaboraviti. Kao da mu je netko čupao srce iz grudi tako je Sean izgledao. Nije bio sposoban da se pomakne, samo je promatrao kao u usporenom filmu kako boca viskija udara o parket i razbija se u desetke komadića.
Mylo se nije usudio ni disati. To je bilo najgore što se moglo dogoditi i dogodilo se. Sean se trgnuo iz šoka i usmjerio je pogled u Myla koji je sjedio na parketu.
- Ti nezahvalno kopile! – urliknuo je i snažnim zamahom desne noge srušio Myla licem na parket.
Mylo je osjetio bol kod lijevog uha ali nije imao previše vremena da provjerava o čemu je riječ, jer je Sean nastavio udarati nogom po njegovom tijelu. On se pokušavao sklupčati kako bi što bolje ublažio udarce ali onda ga je Sean podigao za kosu lijevom rukom, da bi potom desnom šakom dohvatio njegov nos. Krv mu je odmah procurila iz nosa no to nimalo nije zaustavilo Seana. Držaći ga lijevom rukom za vrat Sean ga je udarao po licu i čitavom tijelu kao da je lutka. Tko zna koliko bi udaraca još Mylo pretrpio da se iznenada nije začuo ledeni glas:
- Pusti ga, odmah!!
Kroz poluzatvorene kapke Mylo je primjetio užasnut izraz na Seanovom licu. Odmah je znao uzrok tome. Linda je ustala iz kreveta. Očito je Sean zaboravio da ne smije praviti buku dok ona spava. Pustio je Myla iz svog stiska i on se skljokao na pod nesposoban da stoji na nogama. Čitavo ga je tijelo boljelo.
- Oprosti dušo ja.. – Sean se pokušao opravdati
- Ne zanima me Sean! – ledenim glasom Linda je prekinula Seana – Znaš što sam ti rekla o viskiju i noćnom opijanju!
-Ali..
- Ni riječi više! – ona će oštro – Izbaci ovo smeće u dvorište! Sutra ću vas oboje kazniti za ovo noćas!
S tim riječima ona izađe iz kuhinje.
- Vidiš li u kakvu si me nevolju uvukao kopilane!! – grubo će Sean udarivši ga još jednom nogom u rebra – Ali nemoj misliti da ćeš proći nekažnjeno!
Sean ga je zgrabio za ovratnik košulje i napola ga noseći a napola vukući odnio iz kuhinje do ulaznih vrata. Otvorio ih je širom a zatim gurnuo Myla u prljavu vodu.
- Dabogda se utopio u njoj do jutra! – vikne on pljunuvši Mylu u leđa, a zatim zatvori vrata od kuće.

*************

Prvo je pomislio da je sve bio ružan san, ali kad je otvorio oči i osjetio kišne kapi znao je da je stvarno. Bol koju je osjećao svud po tijelu i hladnoću prljave vode nije sanjao, bilo je stvarno. Izgubio je pojam koliko je dugo bio u nesvijesti i koliko je vremena prošlo otkako ga je Sean bacio u blatnjavo dvorište. Jedino čega je bio svjestan jest da on ne smije ostati više ovdje. Seanov ispad dao mu je do znanja da sljedeći put možda neće imati sreće. Morao se maknuti od tih ljudi i to što prije. Ali gdje da ode? Kod Nicka? Ne, tamo bi ga odmah potražili a on ne želi da oni imaju problema zbog njega. Kod Kirsten ne bi otišao ovakav ni u ludilu! Ali kamo onda da ode? Ova je ulica bila njegov cijeli svijet! Sjedio je do pasa u prljavoj vodi shvačajući po prvi put da je sam, prepušten samome sebi. A onda mu sine. River Cinemas! Kino u kojem je radio preko ljeta. Tamo bi se mogao skloniti. Znao je za tajni ulaz u potkrovlje gdje ga nitko neće ni pomisliti tražiti. Odmah se osjetio snažnijim te se iz četiri pokušaja uspio pridići na noge. Bol ga je presjekla svakim korakom koji je napravio ali sad nije bilo vrijeme za kukanje, to će činiti kad bude na sigurnom, daleko odavde. Kiša se još više pojačala i ovaj put je Mylo bio na tome zahvalan. Hladna ga je kiša okrijepila istovremeno skidajući prljavštinu i blato sa njegove odjeće. Krenuo je laganim koracima u smjeru jugoistoka. Krajičkom oka promatrao je kuće pored kojih je prolazio nadajući se da ga nitko neće primjetiti. I nitko i nije zahvaljujući kiši što je pljuštala.
Skrenuo je lijevo u ulicu Terrace suprotno od Nickove kuće i malo produžio korak, sve kako bi načinio što veći razmak. Ulica Terrace dovela ga je do Glavne ulice gdje se točno desno od njega nalazila zgrada River Cinemas. Polako i pažljivo držeči se sjena odšuljao se iza zgrade sve do male drvene kućice koja je služila kao skladište starih filmova. Mylo je rasklimao dasku zida i otvorio si dovoljnu rupu da se može provući. Zrak je u kućici bio zagušljiv i vruć, ali on nije previše o tome brinuo. Privukao se do suprotnog zida i kao i prvi put tako je opet pronašao dasku u zidu koja se je dala pomaknuti. Ovaj se put provukao u samu zgradu kina, odakle se uspeo stepenicama sve do potkrovlja. Kišne su kapi stvarale melodiju koja mu se po prvi put u životu činila divnom. Bila je to melodija slobode. Pronašao je stare deke u kutu potkrovlja zajedno sa odbačenim starim madracem. Skinuo je sve sa sebe i objesio da se suši, a zatim je jednom dekom prekrio madrac a drugom se pokrio. Tek je tada glasno jauknuo i prepustio se boli.

**************

Nije samo Mylo proživljavao tešku noć. Jednako mučno bilo je i pilotu Dan Woltersu koji je upravljao malim zrakoplovom Cesna 210 kroz gustu kišu i tamne oblake, nastojeći svih pet putnika u zrakoplovu dovesti sigurno u bazu. Letio je već više od dva sata vračajući se iz Salt Lake Citya u Utahu gdje je pokupio putnike pustolove.
- Eto vam prave pustolovine! – promrmljao je Dan sebi u bradu dok se borio za kontrolu zrakoplova sa olujnim vjetrom. U sebi je neprestano molio da ih ne pogodi munja sad kad su nadomak baze. Cesna 210 nije bio zrakoplov namjenjen da se probija kroz olujni vjetar no u rukama iskusnog pilota bio je sposoban i za veće podvige. A baš je takav pilot bio Dan Wolters. Više od dvadeset i sedam godina leti zrakoplovima i još niti jednom nije imao nezgodu ili bilo kakav kvar. On je uvijek znao govoriti:“ Brini stalno o svom zrakoplovu i on će isto tako brinuti za tebe!“ Iako to putnici nisu znali bili su u rukama najboljeg pilota u državi Idaho. No teško da bi ih ta činjenica imalo utješila s obzirom da je zrakoplov poskakivao poput žapca tjerajući ih na povračanje. Dan je pažljivo motrio uređaje čekajući signal koji će mu javiti da je baza ispred njih,i nije se prevario. Istovremeno kad se upalila lampica on je ugledao svjetla piste. A onda je uočio snažan bljesak savim lijevo od zrakoplova. Bilo je to kao da je zvijezda pala sa neba ostavljajući za sobom sjajan trag. Pratio je svjetlost sve dok nije nestala u dubini. Na trenutak je pomislio da pođe za svjetlošću no pista je već bila pred njim i on odbaci tu pomisao.
- Držite se ljudi! Spuštamo se! – poviče Dan iza sebe – Za koju minutu i biti ćete na sigurnom, pijuckajući vrelu kavu!
Nitko mu nije odgovorio a on nije ni mario za to. Spustio se niže i počeo postupak spuštanja Cesne. Izveo je to sa lakoćom jednako vješto kao i stotine puta prije. Dok su izbezubljeni putnici napuštali Cesnu Dan je ostao sjediti u kabini.
- Opet si uspjela curo! – on nježno pređe rukom po ploči sa instrumentima a zatim skine slušalice i ustane sa stolice. Hladan pljusak smočio ga je čim je promolio glavu izvan zrakoplova. Podigavši ovratnik jakne on krene prema zgradama i tad se prisjeti zagonetnog bljeska koji nije mogao objasniti. Odmahne glavom. Razmišljat će o tome sutra. Večeras više nije na dužnosti.

************

Nekoliko kilometara južnije od mjesta gdje se nalazio Dan, tri tamne prilike promatrale su svjetla grada Salmona u daljini. Osim zvukova vjetra i kiše ništa se drugo nije moglo razabrati. Činili su se kao da su kipovi. Nisu se obazirali ni na vjetar i kišu, kao da im ništa nije moglo poremetiti koncentraciju. Nebom bljesne munja osvjetlivši mjesto gdje su stajale tamne prilike ali njih više nije bilo.






Post je objavljen 10.11.2010. u 16:29 sati.