ja sam jedna od suvisnjih ljudi. onih koji mogu imati gotovo sve. nisam glupa osoba, nisam ni olicje ruznoce, nisam ni siromasna, ali preravnodusna sam na sve dogadaje i ljude koji me okruzuju. ne vidim srecu u onom sto mogu imati, vec u onom sto ne mogu. onda dajem sve od sebe da to dobijem, i opet prestaje biti zanimljivo. brzo se svega zasitim, stvari i osobe mi brzo dosade. trazim savrsenstvo koje ne postoji i povrijedim sve oko sebe. mislim da nema osobe oko mene koju znam a nisam povrijedila. no i na to sam ravnodusna. ne vidim srecu i zadovoljstvo i nisam sretna. s jedne strane opet je to uredu, jer ciljam visoko. zelim uvijek vise od svega. no u ovom malom primitivnom gradu nema vise. zato zelim putovati. naci svoje mjesto u svemu tome. negdje ima mjesto gdje spadam.
bilo bi ljepo biti sretan. i bilo bi ljepo imati nekog tko te voli, kom je stalo. no ja sve otjeram prije svega. jedna mana, jedna kriva rijec, jedan krivi naglasak i sve pada u vodu, ja sam nezainteresirana i odlazim. ravnodusno.
ali ima jedan jedini izvor zadovoljstva u meni, to je muzika. usput mastam o onom sto se nikada nece dogoditi, no sve me to vodi u drugi svjet, onaj koji nitko ne razumije. onaj u kom ja imam glavnu i posljednju rijec. onaj u kom stvaram kog zelim i ubijam kog zelim. moja vladavina ondje je apsolutisticka i nitko se tome ne protivi. moja rijec se slijedi. to je moja zelja.
no stvarnost kad tad dode i ja se moram odvojiti od svog carstva. i sada takoder, moram uciti. skola je jos uvijek najveci dio mog zivota, pa iako me ne cini sretnom, mozda me dovede do srece.
covjek se razlikuje od ostalih zivotinja jer ima savjest. no u ovom svjetu mnogo je ljudi koji savjest nemaju. ja sam ponosna sto sam djelom jedna od njih.
Post je objavljen 06.10.2010. u 14:14 sati.