Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/delphinus

Marketing

Kako da pomognem?

Tog popodneva sam do klupe dosao potpuno iscrpljen i rastrojen, potpuno poljuljan i potresen nakon razgovora sa prijateljicom koju znam iz djetinjstva i koja mi je do detalja objasnjavala pakao kroz koji prolazi zbog razvoda.
Prvo zbog vijesti koja me je sokirala, a zatim i zbog nacina na koji zavrsavaju zajednicki zivot, dok sam ih ja smatrao za savrsen par koji zivi harmonican i miran zivot sa svojim sedmogodisnjim sinom, skoro bez i jednog problema u zivotu!
Naravno da je on moje stanje odmah primijetio jer ga nisam mogao sakriti a to mi nije ni bila namjera jer ako mi je ikada trebao razgovor, to je bilo sada...
-Sta ti se desilo? Upitao je tiho i zabrinuto...
-Odakle da pocnem... Moja draga prijateljica, koju znam tako reci od kad smo prohodali se sada razvodi. Ali nije problem u tome, puno se ljudi ne snadje u braku, ne bude zadovoljno sa bracnim drugom, razocara se u zajednicki zivot i razvedu se. Ali oni su do skoro bili savrseno srecni, njihova se sreca mogla vidjeti sa kilometra udaljenosti, imaju divno dijete, putovali su, izlazili zajedno, vodili su miran ali lijep zivot, zabavljali su se dvije godine prije braka, vjencali se i meni se cinilo da su presrecni!
-Juce je dosla do mene i saopstila mi je da se razvodi, da ga vise ne moze podnijeti, da vise ne moze da trpi njegovu samozivost i bezosjecajnost, da je i do sada trpjela zbog djeteta, da vjeruje i da je varao, da joj je zivot pretvorio u pakao, da je unistio... I jos gomilu strasnih stvari u koje sam jedva povjerovao... Nisam znao sta da kazem, kako da joj pomognem... Dugo je plakala, bilo mi je zao...
Dosta dugo je cutao i gledao ispred sebe a kada je progovorio, pricao je tiho, nekako ispod glasa, za njega nesvojstveno i ni jednom nije pogledao u mom pravcu.
-To je jedan od najtezih momenata u covjekovom zivotu. Tu ne mozes biti rjecit niti mozes reci ispravnu stvar. Oni su, ustvari djeca koja su se igrala ljubavi i braka. Te igre su igrali tjela i um, i bilo im je zabavno jer su mislili da je sve igra koju mogu prekinuti kad pozele ali njihove duse se nisu igrale, duse su se navikle jedna ne drugu... One su se spojile i pocele da funkcionisu kao jedna. Sada se tijela razdvajaju, um shvata gresku i zeli da nastavi dalje i on to moze! Ali problem je dusa koja se spojila! Sada se ona odvaja od necega sa cim je jedno, cijepa se i to stvara bol. Mozda najjacu koju covjek moze osjetiti jer nista ne boli tako kao dusa!
-Dobro je da nisi nista rekao, dobro je sto se nisi pridruzio osudama i sto nisi rekao ni jednu ruznu rijec protiv njega!
-Nije ona dosla da joj pomognes u ocrnjivanju njenog muza, nije dosla da joj potvrdis da je on ne zasluzuje, nije dosla da trazi blagoslov njenoj zelji da se razvede... Da je zbog toga dosla, ne bi plakala. Ona je dosla da joj se nadjes dok njena dusa krvari jer se razvodi od covjeka koga voli.
-Ali...
-Nemoj me pogresno razumjeti, molim te! Ona ga voli jer su im duse dugo vremena bile spojene ali to je puklo, razbilo se kao vaza... I ona zna da se vise ne moze popraviti. Zna da razbijena vaza kada se zalijepi ne moze vise biti lijepa kao kad je bila citava, zna da se sare vise nikada ne mogu poklopiti kao prije, zna da cvijece u njoj ne bi stajalo tako lijepo kao kad je bila nova i da bi voda curila iz nje...
-Nije ona dosla da je odgovoris od njene odluke niti da joj potvrdis istine i lazi koje je izgovorila o svom muzu...
-Ona je dosla da je zagrli prijateljska dusa kojoj vjeruje, da joj pomognes da rane koje su nastale i koje ce jos dugo biti tu, manje bole!
-Nemoj nista da govoris.
-Samo budi tu.

Post je objavljen 28.09.2010. u 17:16 sati.