Kad se kaže da je čovjek najbolji model za čovjeka, to nipošto ne znači da se ljude treba zatvoriti u kaveze i prisiljavati ih da konzumiraju kemikalije, ili da ih treba genetski modificirati tako da razviju tumore.
Ne bi bilo etično ljudima davati neprovjerene kemikalije u različitim koncentracijama i pratiti njihovo stanje, kao što se radi s životinjama (iako ni to nije etično, ali nije tema).
Svaku kemikaliju trebalo bi detaljno provjeriti prije nego se primjeni na ljude.
Kad se to spomene, ljudi ostanu zatečeni – kako provjeriti kemikaliju bez životinja?
Vrlo lako, životinje nisu jedan jedini aspekt znanosti, neživotinjskih metoda je zapravo mnogo više. Većinom ih ljudi nisu svjesni jer nisu s njima izravno upoznati. Svatko zna kako izgleda miš, ali mnogi ne znaju kako izgleda „DNA čip“, raznolike stanične kulture ili organi na čipovima, kompjuterski modeli nekog ljudskog organa ili signalnog puta, skeniranje tijela te programi kojima je moguće oblikovati molekulu određenih poželjnih fukcionalnih svojstava...
A upravo te metode spadaju pod drugačiji i napredniji način istraživanja što bolesti, što kemikalija i ljudskog odgovora na njih.
Uz to, ljudi su oni koji boluju od ljudskih bolesti. Svaka bolest inicirana kod miša je mišja bolest, iako nalikuje ljudskoj. Čak i onda kad se ljudska stanica ili gen ubaci u mišji organizam. Oni uđu u interakciju s preostalih 20ak tisuća mišjih gena, te stvore okruženje koje je karakteristično za miševe, a ne ljude.
Ljudi koji obolijevaju od, naravno, ljudskih bolesti tako postaju modeli za te bolesti. One se na njima istražuju, promatranjem načina života, dobrovoljnim uzimanjem uzoraka koji se laboratorijski testiraju, a u konačnici i obdukcijom.
I tako čovjek postaje jedinstveni i nezamjenjivi model za čovjeka.
Post je objavljen 01.09.2010. u 09:29 sati.