Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/pokusinazivotinjama

Marketing

„A na čemu ćemo testirati ako ne na životinjama? Na tvojoj mami?“


Ovo je klasično pitanje koje postavljaju pobornici pokusa na životinjama.

Naime, ljudi smatraju da ako ne testiramo na životinjama, onda nam jedino preostaje da testiramo na ljudima. A zgroženi su nad time jer je to jednostavno brutalno. Osim toga, nerijetko ljudi smatraju kako prestanak testiranja na životinjama znači i prestanak razvoja biomedicine. Međutim, to je zapravo procvat biomedicine. Jer daje prostor razvoju novih metoda, pouzdanijih.

Jedan primjer je proučavanje Parkinsona.

Parkinsonova bolest je bolest degeneracije neurona i pada razine dopamina te simptoma kao što su rigidnost mišića, poremećaj govora i nekontrolirano drhtanje. Ona se, teoretski, može istraživati na životinjama, na modelima koji se smatraju odgovarajućim, jakim modelima za Parkinson kod ljudi. Štoviše, Parkinsonova je bolest jedna od prvih neuroloških bolesti koja je tako modelirana. Međutim, ni u jedan takav model se ne možemo pouzdati. Ne zato jer je ljudski mozak kompleksniji, veći i slično već jednostavno zato jer je to ljudski mozak.

Danas se koriste miševi kao modeli Parkinsona. Od njih se očekuje da što bolje rekapituliraju simptome bolesti. Međutim, uvijek je upitno kakve senzacije miševi modeli proživljavaju u stanju bolesti, a ne mogu ih izraziti, a kada se tumače događaji na molekularnoj razini, upitno je što oni mogu predstavljati za ljude. Jedan signalni put kod miša može posve drugačije funkcionirati nego kod čovjeka.

Osim toga, miševi modeli su stvoreni tako da razviju bolest, a ljudi nisu, kod nas je to splet okolnosti.
Miševi žive do dvije godine, a Parkinson kod ljudi se razvija godinama...

Potrebne su godine da bi se stvorio životinjski model kojeg se smatra odgovarajućim, radi se o godinama proučavanja da bi se naknadno utvrdilo da možda nije odgovarajući model te o godinama analize bolesti koja prema nekim parametrima nalikuje na ljudsku bolest. I kad prođu sve te godine, dobiveni rezultati ne moraju za ljude predstavljati baš ništa. Već samo za miševe. I to ne sve miševe već samo za te određene modele na kojima su se pokusi obavljali.

Radi se o ogromnim novčanim, vremenskim i intelektualnim resursima koji su mogli biti iskorišteni na drugačije načine dok oboljeli čekaju na pomake u upoznavanju bolesti i razvoju lijekova. S obzirom na to koliko se danas ulaže u sve to, pomislili bismo kako će se sve bolesti izliječiti u skoro vrijeme. Međutim, upravo zato jer se istražuju na životinjama, istražuju se već desetke godina. Već se zna kako miševi funkcioniraju na molekularnoj razini, znaju se raznolike verzije molekularnih postavki kojekakvih modela miševa, ali što nam to na kraju govori o ljudima? Naziru li se lijekovi? Pravi lijekovi, a ne olakšanje simptoma ili produljenje života unatoč bolesti. Uostalom, saznanja o olakšanju bolesti ili produljenju života se ionako saznaju epidemiološkim studijama na ljudima – pručavanjem kako se ljudi s vremenom nose s bolestima, što jedu i kako žive...

Postoje nove tehnologije koje ne uključuju životinje. Za Parkinsonovu bolest to je primjerice tehnologija ljudskih matičnih stanica. I to ne bilo čijih nego od samih bolesnika. Radi se o tome da pojedinci oboljeli od Parkinsona daju uzorke stanica svoje kože iz kojih se iskoriste pluripotentne matične stanice sposobne razviti neuralne dopaminske stanice – one koje degeneriraju kod Parkinsonove bolesti. Tako se pomoću samih oboljelih dobivaju podaci o nastanku Parkinsona, a oni se mogu usporediti s podacima onih koji ne oboljevaju.

Kako takve podatke dobiti od miševa koji su genetski izmanipulirani tako da im neuralne stanice degeneriraju? Kako kod takvih modela proučavati spletove okolnosti koji dovedu do bolesti kad se oni rađaju s genetskom manipulacijom zbog koje će im odgovarajuće stanice degenerirati, premda ne na način na koji bi se s vremenom progresivno desio kod čovjeka? Kako kod modela koji ne živi dulje od dvije godine dugoročno pratiti poboljšanje stanja pri potencijalnim tretmanima?

Kombinirajući tehnologiju ljudskih matičnih stanica s drugim tehnikama molekularne biologije, epidemiologije te tehnologije skeniranja mozga, ljudskog mozga – oboljelih i neoboljelih, dobivaju se puno čvršći, vrsno specifični podaci od kojih ljudi imaju izravne koristi.

Matične stanice i Parkinson

Autori te nove tehnologije polažu velike nade u pronalazk lijeka za Parkinsonovu bolest.


Post je objavljen 10.08.2010. u 19:07 sati.