Dan je dalek od ovog, ja putujem od nekud do nekud i stajem na prvom proširenju pokraj ceste.
Zavlačim ruku na zadnje sjedalo auta i tapkam po njemu. Ne mogu pronaći. Okrenem se, hvatam torbu i vadim neki rokovničić, bit će sto i neki po redu.
Do pola ispisan tvojim, do pola mojim imenom.
Prelistam tamo do pred kraj, nalazim praznu stranicu i pišem pjesmu o putovanju s tobom. Počinjem od trena kad te nije bilo, pa sve do onog puta kad smo zajedno vozili i prešli sve ceste, kad smo se smijali carinicima i kad nam se pokvario brisač po kiši.
Tada prelazim na ono kad si sam dolazio do mene, pa bih ti otvarala vrata i obavila ruke oko tvoga vrata, tad smo putovali cijelu noć po starim danima, uspomenama, spomenarima, pismima...
Onda se sjećam kad bih ti se, kao sad, vraćala i pomislim kako je lijepo što ti mogu napisati samo sonet a da ti znaš da te beskrajno volim cijelim svojim putem do tebe.
Pomislim kako sam sretna što taj put mog voljenja vječno traje i kako sam tužna što si ti uvijek još malo dalje.
I putujem vječno do tvoga naručja.
Post je objavljen 27.07.2010. u 16:40 sati.